Šapa na Dinari – Tradicionalni pohod planinara
28.05.2016.
Dizanje u 04,45 sati, pakujemo stvari i u busu smo u 05,30 sati. Krećemo prema planinarskom skloništu Glavaš koji se nalazi na 550 m n/m. Od tamo se u 06,00 sati kreće prema vrhu Dinare.
Vrijeme je idealno za hodanje uz temperaturu 19°C. Na pohod nas je krenilo 30-ak članova HPD Bršljan-Jankovac. Krećemo se stazom po otvorenom terenu u daljini se vidi kula gradine Glavaš, pored koje prolazimo. Inače utvrda se nalazi u vrlodobrom stanju, pored kojeg zastajemo i fotografiramo se. Daljni put nas vodi kroz makiju uz suhozide. Nakon nekoliko metara nailazimo na oznaku pećine koja je od puta udaljena 20-ak metara, ali ne zalazimo u njih jer nemamo vremena.
Putem se lagano uzdižemo do izvora tj. bunara s pitkom vodom koji se nalazi na 1000 m n/m.
Inače usponi po Dinari su dugi i naporni pa smo se razdvojili u dvije skupine jer ima malo bržih i malo sporijih hodača. Kod izvora nadopunjavamo zalihe vode i odmor ne traje predugo stoga krećemo dalje stazom od sipara i sljedi dosta naporan uspon koji vijuga. Hodajući dolazimo na blagi uspon koji vodi ravno do raskrižja gdje dolazimo do putokaza gdje se lijevo odvaja put za vrh, a ravno na sklonište Martinove košare prema kojim idemo gdje ćemo malo odmoriti i malo prezalogajiti (odmor 15 minuta). Pored skloništa se nalazi bunar s vodom.
Usput smo naišli na mnoštvo biljnog svijeta (narcis, petoprst i dr.). Poslije odmora krećemo lijevo od skloništa preko livade uz lagani uspon i dolazimo na raskrižje gdje su oznake nacrtane na kamenu, lijevo put vodi prema Glavašu, a desno ka vrhu. Staza se uspinje u travnati dio i što se više uspinjemo osjeća se jača toplina sunca iako je 08,30 sati ujutro. Usput obilazimo još nekoliko planinara koji su krenuli prije, tempo je jači, gazimo kao da nam je zadnje u životu, usput malo i stajem da bi uslikao koji cvijet (za mog Mišu) i ljepotu krajolika.
Što smo bliže vrhu teren je teži i izlazim na kameni greben gdje mi se s lijeve strane nalazi velika vrtača. Sa kamenog grebena se vidi vrh i kontam si u glavi to care, to je to, osjetim kako me obuzima sreća i radost, srce tuče kao ludo što od tempa što od uzbuđenja ipak sam blizu cilja i razmišljam sad kad dođem do vrha zaurlat ću iz sveg glasa.
Razmišljam i ubrzavam, prolazim kroz dio gdje prevladava gusta klekovina i stvarno evo me na vrhu, ali kako sad da se izderem kad su tamo ljudi iz GSS-a, što bi pomislili?, dakle ništa od galame, nego lijep pozdrav, i pitanja odakle dolaziš?, kad si krenuo?, no sine mi u glavu koliko je sati (09,39 sati), na vrhu samo ja od planinara, imam čast da sam prvi koji je danas stigao na vrh (1.831 m/nv), što mi još više stvara emocije i diže me u nebesa, pun sebe govorim si bravo brate ne dolazi se ovdje svaki dan, em je ovo tradicionalni pohod planinara i stvarno kasnije smo saznali da je tijekom dana prošlo 250 ljudi sa svih strana: Sarajeva, Splita, Solina, Županje, Zagreba, Gradiške, Mostara…, ovo hoćeš nećeš pamtiš zauvijek, velika stvar za malog čovjeka.
E sad da se vratim na klapu koja je dolazila i pratila me u stopu po redu: Daria, Valentin, Krešo, Helena, Darijo, Boris, Nada i to svi sa osmjehom na licu jer su ostvarili svoj cilj, ma koliko god bili iscrpljeni. Tako smo proveli neko vrijeme na vrhu i čudili se ljepotama krajolika oko sebe. Puni emocija dok se nismo sjetili da se valja i spustiti nazad prema Glavašu. Netko bi rekao šta hoćeš samo se spuštaš dolje, samo što je spuštanje gore od uspinjanja barem meni, i stog krenusmo oko 10,45 sati prema podnožju.
Sunce jače prži svakim trenom, dogovorili smo se gore da ćemo se spuštati lagano bez žurbe jer svakako moramo čekati drugi dio grupe i tako je i bilo. Kako se pomalo spuštamo tako i mnogi drugi planinari idu prema vrhu. Toliko sam ljudi pozdravio i odzdravio kao nikad u životu i to u svega 2 sata. Stvarno nešto što se ne viđa svaki dan i rijetko kada, tako da mislim tko nije bio na ovom pohodu treba to doživjeti, znači ni jedna video snimka ni slika ne može vam dočarati taj osjećaj, to morate vidjeti i osjetiti. Stvarno jedno lijepo iskustvo jahati po kamenitim stijenama Dinare – goros (gorostas mame), stare tko zna koliko milijuna godina.
Kolike su samo noge hodale po njoj, što ljudske što životinjske, što je gmizalo, što je raslo, što nadlijetalo i onda staneš i razmišljaš kako si i ti ovdje ostavio svoj mali trag, a ona ovdje ostaje vječno i čeka. Ako me shvaćate što vam želim reći, a mi se mijenjamo kao na traci, jedni nestaju, drugi dolaze.
Dražen Šmit
P.S.
Samo da napomenem pohvale svima koji su markirali stazu do vrha, odrađena je odlično. Pohvale i domaćinima na gostoljubivosti.
Sve ovo ne bi bilo u pisanom obliku i na stranici planinarimo.info da me Miša Nicinger nije potaknuo, sad vidim kako je njemu teško slikati, snimati i pisati.
Zahvaljujem se predsjedniku Miri Mutteru i gospodinu Stanku Kereti i ostalim članovima HPD-Bršljan na ugodnom i ne zaboravnom druženju.
