Op, op, opa dolazi Evropa
Subota, rani jutarnji sati. Požeški ogranak šapica (Franjo, Sandra i Anamarija) prvi su na kolodvoru, pridružuje im se kutjevački ogranak (Džambo sa boljom polovicom Anitom). Evo nam i naše legende: Milana, Suzana iz B. Manastira, Ljiljana iz Belišća… Stiže i domaćin Predrag Livak sa svojom Nelom, ispred HPD Sokolovac i malo pomalo svi smo tu.
Krećemo u osvajanje Bosne točnije pohod na Osječenicu, Kozaru, Unu… Ulazak u Bosnu nam se malo odužio, ali naš strpljivi vozač Anđeloko to je odlično odradio. Bosna prekrasna u ranim jutarnjim satima.
U autobusu veselo pjesma za pjesmom ide. 
Lagano dolazimo do Prijedora, tu nas čeka prvo iznenađenje našeg Predraga. U autobusu nam se pridružuje vodič Marko, koji ne samo da je lijep, nego jako pametan i zabavan, bio je to jutro melem za naše ženske oči. 
Uz njegovu priču krećemo prema Osječenici, stigosmo do tamo, ekipa se dijeli, neki će odmarat (oni mrvicu stariji ) a šapice i domaćini kreću u osvajanje.
Da, ne bi dosadno dio puta ekipa ide traktorom (opet iznenađenje našeg Predraga) ne moram isticat da su šape odlučile ići pješke i da su na čelu kolone sa vodičem Markom, koji je dobio potporu psa vodiča kojemu smo dali ime Bijela šapa i lagano svi grebemo prema vrhu. 
Osječenica divna i krasna, priroda netaknuta, cvijet za cvijetom oduzima ti dah. Uspuhani, veseli, sretni grabimo prema vrhu, što se više penjemo sve je hladnije, vadimo jakne, kape, rukavice. 
Korak po korak evo nas do sajli, koje su za mene i sve ostale bile veliki izazov. Visimo, stenjemo, smijemo se, ne predajemo se, na vrhu smo jeee…1.795 m/nv – bravo za nas! Kratki odmor i uživanje u pogledu, a i za neke kojima je to prvi najveći vrh i legalne batine, smiijeh se ori dolinom Bosne.
Kotrljamo se nazad vesli i sretni, penjemo na traktor, naravno i ja među njima (p.s. to mi je prva vožnja u životu)!!! Moje šape odlaze pješke, neumorni su 
(Ivane možeš biti ponosan na nas). Dolazimo do busa, gdje nas čeka ostatak ekipe i krećemo prema NP Kozara i PD Kotlovače u kojem smo smješteni.
Tamo nam je Marko organizirao toplu večeru sa svojim prijateljima (topli eliksir brzo nas je vratio na noge) hvala dečkima.
Opet slijedi iznenađenje Pedraga. Imamo veselo veče, karaoke i DJ Dalibor (opet kolutamo okicama) i tulum kreće do ranih jutarnji sati. 
Naravno to nas nije spriječilo da ujutro u 6, 7 već ustanemo i nađemo se na startnoj liniji, ipak smo mi šapice. Krećemo prema Kozari, koja je i dalje ima svoje čari, priroda netaknuta i lijepa, kao da je vrijeme stalo – Marko nam je sve dočarao kroz priču…
Nastavljamo dalje kroz šumu, uživmo, obilazimo, tu je i Zečiji vodopad, prekrasno. Idemo dalje za mirisom graha i evo nas u domu, ručak i krećemo, rastajemo se od vodiča Marka veliko mu hvala!!!
Putujemo prema Nacionalnom parku Una, očarani smo bojom rijeke, jačinom i ljepotom slapova, nema riječi da se opiše ta ljepota.
I tako sve što je lijepo kratko traje, ovaj put prekratko. Na našu žalost ili sreću do Bihaća nismo stigli, jer smo zaključili da nam za obilazak treba dva dana, a ne dva sata, pa na m je Predrag obećao da ćemo sve ponoviti, znači juhuu imamo reprizu.
I da pojeli smo i ćevape, bez toga ne možemo otići. 
Hvala još jednom HPD Sokolovac i Predragu, bili su izvrsni domaćini. Možda sam Vam malo dosadna, ali još uvijek sam pod dojmom.
Tekst: Sandra Krvarić
Foto: Franjo Krvarić
p.s
Ako sam nešto i nekog izostavila – bez ljutnje, lijep pozdrav od Sandre. 
