Omanovac trail 2025.
16.03.2025.
Treći put sudjelovala sam na Omanovac trailu, svaki puta na utrci građana od 7,4 km. Suprug Danijel je išao u pratnji sa sinom Davidom, pa su i njih dvoje trčali istu stazu. Ove su godine organizatori naručili hladno vrijeme, kišu i blato 😉 što baš i ne obožavam. No unatoč tome, bilo je jako dobro. Sad sam već nakupila dosta iskustva u trčanju uzbrdo/nizbrdo po kaljužama i preko raznoraznih prepreka (koje ponegdje kao da te žele dokrajčiti), pa sam ostvarila i svoje najbolje vrijeme ikad na Omanovcu. Šalu o vremenu na stranu, organizacija je bila na nivou, meni ničega nije nedostajalo. Planinarski dom Omanovac i ova utrka stvarno mi svake godine ostanu u lijepom sjećanju. Žao mi je da više ljudi nije podržalo ovu utrku, vjerojatno je kiša presudila.Za iduću godinu nadam se sunčanom vremenu, valjda će se i to jednom dogoditi. – napisala je Marija Đapić
Bilo ja kaotično… bar na kratkoj stazi… preskakanja mokrih debala… ludo i nezaboravno… blata kao u priči, a na mjestima gdje želiš i možeš trčati – NE možeš, jer ti noge upadaju u blato. 🙂 Najvažnije, bez ijednog pada – napisao je Marko Kroupa
* * *
Umjesto smislenog uvoda napisati ću da sam jako zadovoljan. Ipak sam uzeo 1. mj. u kategoriji stogodišnjaka, iako mi je veliki problem predstavljala: magla, hladnoća i beskrajno teški usponi. Magla je, baš kao i snijeg, lijep(a) samo na slikama, ali je užasna za snimanje, orijentiranje i uživanje u pogledu.
Prvo me ponekad uistinu tupava i nevjerojatno glupava navigacija, odvukla na žnj kategoriju puta do Omanovca, a to je cesta nedostojna traktora. Na startu poveći uređeni parking, a sama lokacija oko doma veličanstvena i potpuno nevidljiva. 🙂
Preglasan i kreštav razglas sa zabranjenim i autorski zaštićenim muzikama, mi je malo otežao početak na video zapisu, ali nekako sam to izbacio i odradio prijave, pregled startnog pakata (hvalim majicu, i medalju), želje i pozdrave. Ljubazni domaćini su isto bili zatečeni vremenskim prilikama, jer kiša je padala i padala, sve je raskvasila, a magla ili niski oblaci su sve zamotali u beskrajno sivilo.
Nažalost na dugoj stazi koja je zaista duga u km i iznimno teška zbog visinske razlike od 1.100 m, pojavilo se jako malo trkača, baš malo, a na kratkoj koja je baš kratka (čitaj prekratka) – nisam nikoga vidio, jer oni startaju sat vremena kasnije od nas.. Sukladno tome, start je bio malo tužan i prazan. 🙁
Ipak sam uspio snimiti nevjerojatno lijepe scene na početku, prije svega zahvaljujući zgodnim trkačicama i trkačima, i dakako vlastitom umijeću. Haha. 🙂
Na dugoj stazi, nije bilo kontrolnih točaka, što uvijek dovodi u pitanje regularnost natjecanja, ali se u konačnici pokazalo, da za kontrolkama nije bilo ni potrebe, jer smo imali kružnu stazu koju je nemoguće kratiti. Pretpostavljam, da su okrepe i volonteri na nekoliko lokacija bili dovoljna kontrola… HGSS je došao sa tri vozila i bili su također strateški pozicionirani na nekoliko lokacija. Lijepo je znati da se organizator brine za sigurnost natjecatelja, jer planina nikad nije bez opasnosti.
Na dobro obilježenom skretanju prema PD Omanovac. tamo negdje od 23 do 24 km sam uspio zalutati jer me GPX tako vodio, i jer su postavili previše trakica na malom prostoru, i naprosto nisam nastavuio ravno i skernuo desno, nego sam, ne znam kako, završio lijevo i krenuo na spust sa kojim sam došao? Naravno ne istim putem, nešto je tu bilo zbrljano. Bilo mi je sve čudno, i shvatio sam da nešto ne valja, ali nisam znao gdje i kako samo fulao. Promrzao sam, pothladio se i srećom baš tada sam naletio na Josipa i Katarinu iz Nove Gradiše, inače bi HGSS imao posla. Joj. Magla i zamor, a nisam baš ni pametan, posebno ne kad idem sam…
Prva okrepa je bila dalekooo u dubini teritorija, ne zna zašto, ali su zato bile dobro opskrbljene, sokićima, energetskim pločicama, voćem i keksićima, a volonteri ljubazni, nasmijani i dobro raspoloženi unatoč sumornom vremenu, smrzavanju i višesatnom stajanju. Nije lako biti volonter! Njima sam uvijek zahvalan, skidam kapu i duboki naklon do zemlje. OK, na videu samo kažem “hvala”, ali znaju oni što mislim i koliko nam znače te kratke pauze na okrepama (ili kako ih moderno nazivaju “feed zonama”).
Utrka je iznimno lijepa, ali uspona ima puno previše i nije ih lako svladati, ali je zato Psunj gora i šuma upravo čarobno mjesto za hodanje, trčanje i uživanje. Zbog silne kiše su nabujali potoci i sve se pretvorilo u prizor iz bajke. Slapovi, ptičice, mlada šuma, crnogorica, ma neopisivo. Ali zato imate mene i video sa lica mjesta. 🙂
Omanovac trail je zahtjevna utrka i stoga puno vrijedna, jer lako je istrčati neki cestovni polumaraton, to može svaka baba ili djed. Ovo je nešto što se pamti i vrijedi istrčati. Dugu utrku bi trebalo malo skratio (~22 km) i obvezno smanjiti elevaciju za nekih 200 do 300 m, a kratku uduplati broj kilometara (12 – 14km) i sve će biti super. 🙂
Lijep pozdrav na sve strane i nemojte mi štogod zamjeriti. Vidimo se na Papučkim jaglacima.
Miša Nicinger
Fotke je priložila: Marija Đapić
Rezultati: https://stoperica.hr/rezultat/omanovac-trail-2025/207
* * *
Ako trebate: webshop, web hosting, vlastiti server ili dizajn web prezentacije – pišite na info@midnel.hr i zatražite ponudu, jer Internet je naše igralište – https://midnel.hr
