Mudna dol – Hahlić
08.11.2015.
Ovaj put pripreme nisu trajale tjedan dana, ali je otprilike toliko dugo vladalo uzbuđenje jer po Sarinim riječima „U nedjelju idemo na pohod sa Ninotom koji se profesionalno bavi planinarenjem. On vam je svuda negdje bio i to ne samo tu po ovim našim gorama.“ Mislimo si mi, kada Sarita tako kaže onda valjda je. 😉
I zaista Nino stvarno postoji, ali i drugih sedam planinara koji su hrabro i sa srcem pohodili dobrih 16 km sve samo ne običnih planinarskih staza.
08.11.2015. oko 9,30 sati Nino, Dijana, Nikolina, Haris, Jelena, Lucija, Sara i ja krećemo na jednu „laganu turicu“ gdje je sve „ravno“ kako je sa osmijehom na licu najavio naš vođa ekspedicije Nino. Kaže, trebat će nam oko dva sata da to sve lijepo prehodamo.
Riječi su mu se obestinile prvih pola sata, dok nismo došli do kraja puta i početka Grobničkih Alpi.
Minuta šutnje i zabrinut pogled prema gore, ženski dio ekipe ostao je bez teksta (čuda se događaju). Sajle, stijene pod 90 stupnjeva, improvizirane poluljestve…
Hrabro i bez pogovora popeli smo se mi tu i na još nekoliko sličnih uspona, ali nećemo vas lagati koljena su nam klecala, srce skoro iskočilo kroz uši… Usput smo u sebi Nini psovali sve po redu i grlili stijene toliko čvrsto kao nikada u životu niti jednog dečka/curu…
Ali ipak smo se kretali prema naprijed i niti jednog trenutka ni jedno od nas nije poželjelo odustati.
Kako riječima opisati ljepotu prirode? Svaki dio staze kao da je ljepši od drugog… Stijene zapanjujuće lijepe u svojoj moći, livade sa takvom prekrasnom travom da poželiš leći u nju, jesenje lišće u koje smo par puta potonuli do struka, pogled koji puca na more s jedne strane, a s druge na šumu. U jednom trenutku smo se osjećali kao da smo zalutali u knjigu „Heidi“
Na Hahliću (1097m/nv) smo ručali, dobro odmorili, slikali se i jednostavno uživali u dobrom društvu i fantastičnoj prirodi.
Putem smo sreli dva konja, pokoju bubamaru, tri psa… raspravljali što napraviti u slučaju kada sretneš medvjeda, što ćemo jesti u „Putniku“, zaključili da se buvljak u Zagrebu ipak zove Hrelić, a ne Hahlić i svako toliko pitali Ninu „Koliko još?!“
Ne moram vam ni reći kako je naš pohod trajao 7 sati (ako brojimo i odmor za ručak) i da je bio sve samo ne ravan i lagan.
U „Putniku“ smo pojeli sve što smo putem nabrojali i još puno više 😉
Na kraju smo se jedva rastali, ali si međusobno obećali, da u istom sastavu, jedan vikend obvezno idemo na još neku isto tako laganu ruticu.
Veeeliki pozdrav super ekipi, punoj dobre volje, energije, osmijeha… Nadam se da i vas bole mišića za koje niste ni znali da postoje
Tekst: Ena
Fotke: Sara
