Moslavina trail 2020

05/07/2020 | Broj pogleda: 1,975

04.07.2020.

Iako se trebao održati u rano proljeće, ovaj trail je održan u sredini ljeta i sve to zahvaljujući Korona virusu. Opet su nam priuštili pakleni dan u šumi. No, kako to inače biva šapice su se okupile u nešto manjem broju (nas 4) ali ostalih sudionika nije manjkalo, iako kruži priča da je prošlogodišnja posjećenost bila brojnija. Da bi se pojavili na startnoj crti neki od nas su morali krenuti u ranim satima (oko 4 ujutro) dok su neki ipak imali privilegiju spavati do 6 sati.

Polako smo doštrumfali do mjesta Podgarić gdje se i odvijao start utrke ali je prvo valjalo podignuti startne pakete. A tamo gužvancija da boli glava – čekali smo u redu gotovo 30 minuta, dok nas je sunce nemilice pržilo. Uspjeli smo se na vrijeme presvući i pojaviti na startnoj liniji. Radimo zadnju provjeru brojeva, bacamo oko tko je u našoj kategoriji, računamo kakvu su nam izgledi ili kome bi se mogli prikrpiti da nas povuče. 😉

I krenuli smo… Adrenalin nas sve puca, srećemo mnogo nadobudnih entuzijasta, a kad ono na svega 200 m od starta ogromnooo brdo. Sramota je reći da sam odrasla podno Papuka jer nas je ovaj uspon “ubio u pojam” na samom startu. Nije moglo proći bez slavne uzrečice “Jel’ meni ovo stvarno trebalo?” 🙂 Ali uspjeli smo ga preći uz mnogo prolivenoga znoja koji se pokazao kao izvrstan mamac za obade, kojih je bilo i za izvoz… Obadi su se lijepo pogostili, a neki su platili glavom.

3d Relive (Light 8 km)

Na samom vrhu prvog “brdašca” srećem djevojku koja je hiperventilirala i osjetila nesvjesticu malo sam joj pripomogla da dođe do sebe i nastavila dalje. Žalosno je što se nitko nije drugi nije zaustavio čak i da samo pita da li treba liječnička ili neka druga intervencija. Na svu sreću boja joj se vratila, a nadam se da je došla do kraja utrke.

Na slijedećem usponu smo imali pomoć u vidu sajli jer je bilo poprilično strmo, e tu smo se već vukli k’o “smrt na dopustu”. Vrućina, uspon i nezaobilazni obadi otežavali su nam put.

Polako, ali sigurno stižemo do utvrde Garić gdje su nas dočekali Turci, a vrijedni volonteri pripremili okrijepu. Bilo je zanimljivo vidjeti tko su famozni osvajači ovog drevnog grada.

Uslijedilo je nekoliko brežuljaka, rekli bi neki lagana šetnjica. No ja nisam jedna od tih, zato i jesam crkavala, ali doslovno. 🙂

Hodalo se više nego što je planirano ali i dosta trčkaralo. I stigli smo do naše druge okrijepe ujedno i kontrolne točke gdje sam uspjela procvikati prst samo zato jer sam iznimno talentirana. Mogu samo potvrditi da Kontrolka br. 2 radi.

Krećemo dalje i slijedi razdvajanje kategorija. Nama na Light stazi je bilo poprilično lagano jer se gotovo nismo imali gdje izgubiti ali nije škodilo provjeriti. Bilo je putokaza, živih kontrola, ma milina… Putem smo sreli i planinare koji su bili oduševljeni što nas vide, a mi još više što nas netko bodri.

Završni spust je bio smrt za noge. Bilo je toliko strmo da sam mislila da ću probiti vrhove tenisica, a na kraju niti crnog nokta. Na moju sreću gležanj je počeo boljeti tek pri samom kraju tako da sam presretna da je izdržao. I tako sam uspješno doštrumfala do kraja.

Na stazi sam upoznala mnogo dragih ljudi. Zrinku iz Kutine, koja iako tvrdi da nije profi tako izgleda. Jedan gospon kojemu nisam upamtila ime ali sam zapamtila da vozi kamione, koji me je oslovljavao s papa štrumf koliko još do kraja. Malenu djevojčicu Arianu koja s svojih punu godinu i pol prešla s roditeljima cijelu Light stazu (mislim da je najmlađa sudionica). I puno drugih koje nisam imenovala jer nisam popamtila sva imena.

Po završetku utrke Tomislav i ja smo se odlučili vratiti pred naših dvoje kolega. Ja sam se vratila skroz do spomenika, a na putu su me pitali da li sam se izgubila jer se vraćam na stazu u krivom smjeru iako to nije niti bio dio moje staze. Nakon što sam ih uvjerila – nastavljam put. Na spomeniku bodrim ostale sudionike, neki mi zahvaljuju neki proklinju, a neki pitaju da li nisam mogla naći neku dulju stazu jer stojim već sat vremena, a kao završila i još puna entuzijazma. 🙂

Bilo je i onih koji su krivo skrenuli pa su bili poprilično revoltirani, a i razočarani ali nažalost sve je to dio utrke, ali i nesavjesnih sudionika (bandita) koji skidaju markacije i okreću oznake. Ali bitno da nije bilo teže ozljeđenih samo pokoji razbijeni lakat ili ogrebotina. Na kraju stiže i Miša pa skupa štrumfamo do cilja. Skoro sam dobila još jednu finišersku medalju ali to dogodine. 😉

Sve u svemu šapičasta skupina može samo reći da sam ja bila ekstremno entuzijastična i pričala k’o navijena. 🙂 A što drugo dodati da je moja jedina zamjerka jakooo spora prijava, manjak hladnog piće, a sve ostalo je bilo vrhunsko. Putem smo hvalili, reklamirali i pozivali trkače na Baranja noćni trail i Belišćanski cener. Neka znaju i oni da u Slavoniji nije sve ravno, iako su tako mislili. 😉

Marija Bešlić

* * *

Danas nedjelja, jučerašnji dan ispunjen Moslavina treilom. Izbor je bio Active 16 – 18 km, sa 777 m/nv. Od svega toga kilometar je bilo više, a ostalo mi se činilo još brdovitije i stil za divokoze. 🙂

Neću dužiti osim što u ljepšem krajoliku nisam trčala. Kada umor počinje savladavati – prizori u kojima se nalaziš tjeraju te na još jače i brže. Trčiš prema cilju, ali trčiš prema onoj ljepoti koja te baš tamo čeka. Voda, potoci…. Preskačeš, mučiš se, diviš i tako opet. Staza je bila fantazija (ne pretjerujem)! A što se tiče mojih 16 km, malo sam se ubacila na challenge stazu koja je bila jako teška i duga. Treba isprobati, ovoga puta slučajno jer nisam namjeravala uz svoje km ubaciti još. Na kraju to je “treil”: lutanje, uživanje, neizvjesnost… Puno situacija na koje trebaš paziti.

Zaključak, zašto baš treilovi!? Zato jer je prirodno biti u tome okruženju, prodišeš zdravije, uspiješ upiti ljepotu stvorenu prirodom, isprazniš negativno ubaciš pozitivno. Vratiš se na početak gdje i pripadaš, ovoga puta trčanjem. Birajte u čemu uživate, nadahnjujete i potičete druge jer uvijek bude dobar rezultat. Pozdravljam ljude dobre volje i one manje jer će i oni naći svoj dio sebe da dijele na dalje. Vidimo se na nekim stazama, kad tad… 🙂

Monika Bizik

3d Relive (Challenge 28 km)

* * *

Nepostojeća boleščuga poznata kao mrski COVID-19 prouzročila je pomicanje termina ove utrke sa ugodnog 04. travnja, na neugodni 04. srpanj 2020. godine. Sukladno tome, temperatura na utrci nije proljetna, nego prava ljetna (čitaj paklena) iako je bilo povjetarca i puno hladovine.

Na utrci su sudjelovali mladi, mlađi i najmlađi, a bilo je onih sa mliječnim zubićima. Milina za vidjeti… Da je bilo kategorija i hendikepa na godine, pokupio bih sve medalje (ukupni pobjednik, prvo, drugo i treće mjesto, najstariji, najsporiji, naj ovo, naj ono). 🙂 Dobro, dobro, bio je još jedan sjede glave, i dvojica mlađa nekih 10-15 godina. Hehe. Ukratko, ako promatramo sudionike, bila je ovo utrka za djecu fakultetske, školske i predškolske dobi. 😉 No što se tiče težine iznimno naporna. Skoro 1.300 metara visinske. Razlog za to je primjedba natjecatelja 2019. godine gdje su svi kukali kako su staze prelagane, pa su ove godine organizatori malo zapaprili (malo više).

Kako sam ja zadovoljan postignutim?

Pa tako… Malo me ponijelo u startu. Naučio sam dosta novih trikova, kako držati ruke, koliko dizati noge, doskok, kadenca, položaj kukova, pa sam jedno vrijeme imao tempo ispod 3:55 po kilometru, a tako brzo nikad u životu nisam trčao. Dakako to se kasnije pokazalo pogubnim. Na treningu sam obično 5:45, a na utrci 3:55 pa su neki mišići naglo dobili preopterećenje… Svaka se škola plaća. 🙂 Nisam bio zadnji, dosta sam toga snimio na stazi (foto i video). U konačnici sretan i zadovoljan… Marija me dočekala kod spomenika iz NOB-a i veselo (kao srna) dopratila do cilja. Neka mi oprosti ali najviše me obradovala sa bočicom izotonika koji sam pocuclao na eks i neopisivo me je prijalo. Uf. Oprosti mi Mare i hvala ti. U svoju obranu ću samo reći da je 28 km je ipak malo više od 8 km. 😉

Prije nego krenem nabrojati što je bilo dobro, a što loše – upućujem iskrene čestitke najboljima, još veće svim drugim sudionicima ove manifestacije. Nije lako bilo stajati, a kamoli pobijediti. Sve ostalo je ljubomora, zavist, jal, mržnja i tuga jer smo slabiji, lošiji. 🙂

Hvalim:

Volontere! Naprosto ih obožavam jer se nalaze svuda i maksimalno se trude ugoditi natjecateljima, muče se za nas, i to prije, za vrijeme i poslije samog događaja. Skidam kapu uz duboki naklon. Hvala vam dobri ljudi…
Parking! OK, to je njiva poslije žetve, ali zato lijepa, velika i blizu, ne plaća se…
Čak dva prijenosna toaleta (WC) jer mnogo veće manifestacije nemaju niti jedan, a nekad samo jedan, pa bude dugačkih redova ispred njih. Osim toga ovdje ima i puno prirode, pa muškarcima nije problem olakšati se i pognojiti zemlju. 🙂
Dječje utrke. Siguran sam da to nije nimalo jednostavno organizirati s obzirom na dobnu skupinu, mame, tate, i sveopću nervozu.. Svaka čast!
Canicross je na mnogo načina svijet za sebe, no lijepo je vidjeti sve te sretne ljude i životinje na jednom mjestu. To je dodatni trud za organizatora, a nama sa strane je to lijepo za vidjeti. Nažalost utrka je počela prije našeg dolaska pa nisam snimio više zgodnih teta i pasa. 😉
Na utrku se odazvalo nešto malo pripadnika SBTL-a. Viđeni su Osječani, Daruvarci, Našičani, Valpovčani, Belišćanci… Premalo, ali su ipak došli… Angel Milišić-Zečević i Darko Majdenić su poslije Moslavina traila, navečer trčali Valpovačku ligu! Bravo dečki.
Start paket. Majica sa nula reklama (prošle godine je bila znatno kvalitetnija ali je imala 750 reklama), buff, iće i piće, kvalitetan startni broj.
Markacije su bile jako dobre i česte. Volonteri su stajali na mnogim kritičnim mjestima.
Kostimiranu ekipu tj. Osmanlije na KT1 koja nas je bodrila, ali tada nisam imao pojma što predstavljaju. Eh. Izabrali su lijepu poziciju za promatranje, no mi smo tamo došli isplaženih jezika pa nismo znali kako se zovemo. Ipak malo sam ih snimio…
Tekućine je bilo svuda na stazi. Neki kažu da nije. Tvrdim da je. Dodatno sam nosio 1.5 litara, svuda je bilo izobilje vode, voća i bočica sa vodom.
Staza je dobrim dijelom išla pokraj potoka sa čistom, bistrom i hladnom vodom, pa smo se mogli osvježiti, umiti, podaprati 🙂 a neki su trkači umočili sve organe tj bacili se u vodu gdje je to bilo moguće i osvježili se.
Dobar razglas i DJ Igor Tomek i ovoga puta su bili na visini zadatka.
Mariju koja je glasno navijala na brdu kod spomenika.
Moniku i Tomislava koji su valjda jedini na cilju vrištali, bodrili, aplaudirali… Svaka je pomoć u tim trenucima više nego dobrodošla.
Moje Šapice! Oni su, oni su, ma oni su najbolji, a tek što su zgodni. Joj. 🙂
Dobar gulaš i još bolji rižoto, a ni peciva nisu bila za baciti…
Osoblje u prenoćištu i kafiću Vila Garić (mjesto se zove Podgarić) i umjerene cijene. Sve fino, kulturno, uslužno, a jeftino. Preporučam…

Kudim:

Pretešku stazu sa puno visinske razlike i previše okomitih uspona i još težih spuštanja. Planinar sam i s lakoćom svladavam takva mjesta u dobrom društvu i kvalitetnim gojzericama. Pa kad se popneš na vrh gledaš, snimaš, odmaraš, ručaš. Na ovako teškom terenu ne pomažu ni broj veće tenisice, snažno zatezanje vezica i slični trikovi! Jednostavno svi smo dobili po prstima i dobro se namučili. A nije ni lagano ostati na nogama.
Trkače koji su bacali prazne bočice sa vodom po šumi i stazi! Haloooo! Pa kako vas nije stid? Svi se kunete u ekologiju i prirodne ljepote, a onda frkneš PVC bocu gdje stigneš! Sramotno. 🙁
Vlasnike stolova i klupa na kojima su svi sudionici trebali na miru pojesti obrok i malo se družiti, jer su ponijeli krajnje kretenski i jer su bukvalno ljude tjerali od stolova kako bi sve rekvizite što prije natrpali u aute i udaljili se sa mjesta događanja. Crkli daboda! 🙁
S obzirom na drugačije boje startnih brojeva po kategorijama i na različit broj KT na Light i Active – tijekom printanja istih je trebalo izbaciti kontrolne točke koje oni nisu imali, niti trebali ovjeriti. Ovako su svi imali 6 KT a samo smo mi na Challenge stazi imali 6 kontrolki.
Preklapanje brojnih kategorija i staza je u konačnici dovelo do poveće zbunjole i dosta je natjecatelja skrenulo na pogrešnu stazu, pa su neki došli prije jer su nenamjerno skratili put ali bez ovjerenih kontrolnih točaka, a neki kasnije jer su otišli na dulju stazu koja ne pripada njihovoj kategoriji. Jbg. Mnogi su zbog toga bili nesretni i ljuti, ali treba znati da je ovo trail u prirodi i da karte na papiru nismo dobili za ukras nego da se po njima orijentiramo, malo ih proučimo, osvrnemo se, konzultiramo sa drugim natjecateljima…

Ova što ću sada napisati se odnosni na sve organizatore (ne samo na Moslavina trail):

Dragi organizatori, ovakve su utrke namijenjene širokim narodnim masama i radničkoj klasi! Lijepo je što ste privukli dva-tri vrhunska trkača, nekog fitnes trenera i sl. no takvi mladi, zdravi i nabrijani likovi trebaju ići na olimpijadu, na Učku, Velebit, Alpe, Ural, Ande… tj. na utrke sa sebi sličnima, sa onima koji su sposobni istrčati 100 ili 200 kilometara.

Apeliram na organizatore da više računa povedu o tome za koga organiziraju utrke, jer NE možete na mali trećerazredni trail dovesti 500 rekreativaca, a satnicu prilagoditi za 3 vrhunska sportaša! Takvi dođu 5 minuta prije starta, istrče 3 puta brže od svih, pokupe medalje i odu istog sekunda jer im je mrsko družiti se sa prostim pukom. A ostali su stoka sitnog zuba za koju na cilju nema ničega.

Utrka i manifetacije je gotova tek kad ciljem prođe i zadnji natjecatelj!

Najvažnija stvar na amaterskim utrkama je druženje, naslikavanje, mrvica glazbe, dugačak ručak, podrigivanje, učenje i educiranje, smijeh, šale i doskočice, dobro raspoloženje. Najveći je uspjeh uopće pojaviti se na startu, odraditi cijelu etapu, pobjediti samoga sebe, dobiti na cilju čašu vode, osmijeh, i jednu fotografiju. Jebali vas vrhunski sportaši i njihovi rekordi. Oni ne vole ni sebe, ni druge! Više vrijedi onih par klinaca na startu od svih sportaša svijeta.

Hvala svima na toleranciji spram kamere, poziranju i zajedničkom znojenju. Vidimo se dragi moji.

Miša Nicinger

P.S.

Fotke i par video isječaka priložila je i Marija Bešlić, a kasnije možda bude dodana još poneka sa stranica organizatora.

Rezultati Canicross 8 km:

Rezultati Light 8 km:

Rezultati Active 18 km:

Rezultati Challenge 28 km:

* * *

Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr

* * *

 Internet je naše igralište - midnel.hr

Moslavačka gora, Run and Trail Marija Bešlić, Miša Nicinger, Monika Bizik