Kišno-blatnjava avantura
09.01.2010.
U srijedu, 6.1. trebali smo napraviti đir Slatinskim prigorjem, ali zbog kiše, koja je tijekom jutra padala, otkazali smo susret. Danas nismo dali kiši da nam uništi dogovor, pa smo se, unatoč kapima koje su nagovještale dugotrajno rominjanje, upustili u kišno-blatnjavu avanturu.
Sa ekipom iz istočnog kvarta, u sastavu Branimir, Maja, Vlatka, Vanja, Jasenka te Zara i Benny, nalazim se kod (bivšeg) motela, te krećemo u šetnju. Vlatku, Vanju i Jasenku već znate, a Branimir i Maja došli su (preko “veze”) čak iz Zagreba, specijalno, kako bi prošetali sa Šapicama po Papuku ili Slatinskom prigorju. Žao mi je što zbog tmurnog i mokrog vremena nisu mogli doživjeti Papuk (ili Slatinsko prigorje) onako kako ga mi doživljavamo kroz cjelodnevne ture. Da ne bi bilo zabune, oboje su u dobroj formi – Branimir se bavi orijentacijskim trčanjem, i Škraping mu nije nepoznati pojam :-).
Dakle, krenuli smo od motela put jezera Javorica, a kiša je svakim našim korakom padala sve jače. Započeli smo razgovor oko kišobrana i kabanica te planinarenja sa istim, kojih je, usput rečeno, na nas 6 bilo samo 2 (i to kod mene u ruksaku, neiskorištenih cijelim putem). Baš smo bili pripremljeni! To me prisjetilo na dio Pauletićeve knjige “Himalaja u 77 priča” gdje opisuje lumbrele:
“A di ti je lumbrela?”
Zatrepća san i glupo pita: “Kakva lumbrela?”
Odsika je: “A kakva bi bila? Lumbrela ka lumbrela!”
Pribra san se i reka: “Ajde, Stipe, ne zajebaji! Pa neću valjda lumbrelu nosit sa sobon na Himalaju? Iman dvi nepromočive jakete, obje s kapuljačama!”
“Pusti jakete. Samo ti nabavi lumbrelu!”
Gleda san ga ka tele, a onda shvatija o čemu se radi. Oće me zajebat. Uvatija me u đir. Jer, ko je ikad vidija himalajca s lumbrelon?”
Da smo i mi danas imali lumbrele, oliti kišobrane, možda bi naš pohod trajao više nego li je. Zamišljena ruta bila je motel-Javorica-Ivanbrijeg-malo jezero iza Ivanbrijega (ne znam mu ime)-Popišanac-Stublovac-spust do Mojzešove pilane, a trajao bi 3-4 sata. Od planirane rute ubrzo smo morali odustati jer nas je kiša pošteno oprala i prije samog jezera, pa smo odlučili okrenuti nazad preko Popišanca. Ipak, kad smo već bili mokri i tako blizu jezera, proveli smo Jasenkine i Vlatkine goste da vide Javoricu.
Da stvar bude zanimljivija, čim smo se udaljili od jezera prema Popišancu i putu za nazad, kiša je prestala, ali se temperatura spustila. Grane su još uvijek bile okovane ledom, od nedavne ledene kiše, a magla je pojačavala dojam zime. Za povratak smo odabrali “našu” stazu, koja je jednim dobrim dijelom markirana. Kroz razgovor sam zaključila da Vlatka i Jasenka poznaju ovaj teren kao svoj džep, jer tu svakodnevno šetaju Zaru i Bennija. Cure, računamo na vas! Kada se vrijeme stabilizira trebati će nam pomoć pri spajanju Pivnice sa okretištem u Potočanima (?).
Branimir i Maja imati će što pričati, kada se vrate u Zagreb – domaćini su ih vodali okolo Slatine po blatu i kiši bez kišobrana :-). Upss, a jesam li spomenula da je Zara predivna, 4 godine stara, mađarska vižla? A Benny, on vam je lovački pas (jazavčar?). Sve u svemu, vesela, mlada ekipa, kojoj ni kiša ne može pomrsiti planove, napravila je turu od 2 sata hoda okolo-naokolo, koja je počela kod motela, a završila na vidikovcu (kod Pivnice).
Pogledajte također par kišno-zamrznutih fotografija.
Ivona Lozić
