planinarimo.info

04.05.2009.

Protekli vikend (subota i nedjelja) bili su podosta okupirani obiteljskim zbivanjima, gostima, rođacima, tako da o planinarenju nije bilo ni primisli. Kako se bližio odlazak i zadnjih gostiju, tako se počela rađati ideja o osvajanju jednog od otočkih vrhova. U roku 10 minuta pronašla sam potrebne karte (kartu otoka Pašman, kartu staze za rutu prema najvišem vrhu – Veliki Bokolj) i informacije o stazi, a u slijedećih 10 minuta torbe su već bile spremne (sendviči, voće, voda), kao i bicikli. Vrijeme potrebno za nagovaranje brata, naše morske Šapice, da mi se pridruži mjeri se u sekundama.

Požurili smo sa pripremama jer naša avantura počinje hvatanjem trajekta u 11,20 u Biogradu.

Uz pogodan «vjetar u leđa», 4km ceste do Biograda prošli smo za manje od 8 minuta pa smo ostatak vremena do trajekta potrošili na nabavu tinte i jastučića. Vožnja trajektom (cijelih 10ak minuta) protječe mirno i bez velikih valova. Nakon pristajanja trajekta u mjestu Tkon, u lokalnom dućanu pojačavamo našu rezervu vode i hrabro krećemo biciklima prema mjestu Dobropoljana. Sunce nam je iza leđa ali maeštral  puše u lice i pomalo nam otežava vožnju. Unatoč vjetru, prolazimo mjesta «brzinom svjetlosti»… Tkon, Ugrinić, što, zar je već Kraj? Evo i Pašman, pa Mali Pašman, zatim slijede Mrljane, Neviđane i nakon 40ak minuta vožnje i 15ak km iza nas, napokon Dobropoljana. Stojimo na autobusnoj stanici u selu i tražimo put koji se, prema uputama, odvaja lijevo prema vrhu. Puta nigdje. Ali zato ugledamo drugu autobusnu stanicu, pa hitamo prema njoj, u nadi da tako malo selo nema tri, ili četiri autobusne stanice. Svaki metar nam je važan, jer slijedi još uspon od sat vremena (prema uputama), spust te povratak nazad, i sve to treba biti gotovo do 16,20 kada nam je trajekt. Pronalazimo pravu stanicu, i skrećemo na makadam, prema vrhu, usput tražeći pogodno mjesto za parkiranje bicikla. Kroz 10ak minuta nailazimo na mještanina koji uređuje vinograd i kosi travu. Pozdravljamo ga i pitamo gdje bi mogli parkirati, jer do vrha se ne može biciklima. Ljubazni domaćin pokazuje nam par stabala smokve gdje ostavljamo bicikle, poslušamo njegove upute te se pozdravljamo, uz obećanje da ćemo svratiti na sok u povratku, ako on još bude u vinogradu.

Krećemo na uspon od 1h do najvišeg vrha – Veliki Bokolj, 274m/nv (po Jolinim «provjerenim» informacijama, navodno je 305m/nv). Markacije su prvih 10ak minuta uredne, iako pomalo neobične, obzirom na one papučke. Navikla sam tražiti markacije po stablima, a ovdje kad dignem pogled vidim samo šikaru, ni jednog stabla. U nedostatku istih, sve se markacije nalaze na kamenju, što po stazi kojom gazimo, što sa strane. Nakon 10ak minuta markacije nestaju. Zaključujemo kako je netko nedavno prošao tim putem sa bagerom, ili nekim drugim strojem, te izlomio kamenje, pa usput uništio oznake. Pronalazimo tu i tamo popucalo kamenje sa komadićima crvene boje, i uvjeravamo se kako smo na pravom putu. Uspon je podosta strm (ne zaboravite, krenuli smo sa 0m/nv), kamenje se kotrlja pod nogama, sunce prži, ali sve to zaboravljamo čim bacimo pogled na Pašmanski kanal koji ostavljamo iza leđa. Za 20 minuta izbijamo na makadam i križanje, koje lijevo vodi do Ždrelca a desno prema Bokolju. Kako uz ime vrha ne stoji satnica, tj. vrijeme potrebno za hod do tamo, pretpostavljamo kako nam preostaje još 40ak minuta, s kojima bi, uz 20 iza nas, došli do 1h, kako piše u uputama. Ugodno se iznenađujemo kada se nakon 15 min hoda nađemo na vrhu. Računamo.. I opet računamo… 35 minuta od sela. Ili smo našli prečicu, ili smo išli takvim tempom da smo 1 uru iz uputa zgurali u 35 min 🙂 . Na samom vrhu nalazi se vidikovac (naknadno doznajemo kako su ga izgradili Norvežani) s kojeg puca pogled na sve strane. Prema istoku vidimo čak i Vransko jezero, udaljeno 30ak kilometara. Pogled na jug otkriva nam Donje more te mnogobrojne otoke Kornatskog arhipelaga, dok sjever otkriva Velebit i Ravne kotare. Na zapadu se vidi Ugljan, te Zadar.  Filip ponosno unosi prvi žig u svoju Hrvatsku planinarsku obilaznicu (žig je zazidan u zidiću vidikovca), klopamo sendviče, malo fotografiramo i proučavamo što se sve to nazire u daljini, i nakon 10ak minuta krećemo nazad. Dolje smo još brže nego gore. Srećemo ljubaznog domaćina, barba Antu s početka priče, koji je upravo završio sa košnjom trave, te nas poziva svojoj kući na malo osvježenje, gdje upoznajemo barbinu suprugu, gospođu Maricu (oboje potječu od plemena Čosić, a čak im je i pokojni košarkaš Krešimir Čosić bio u rodu). U kratkom druženju, barba Ante nam pokazuje članak iz novina o svojim dogodovštinama na brodu i mećavi koju je doživio u Cabot Streitu, dok je plovio, te nam recitira par svojih pjesmica. Slikamo se sa ljubaznim domaćinima, za uspomenu, zahvaljujemo na soku, te u 14,40 krećemo prema Tkonu, da bez žurbe stignemo na trajekt.

Vožnja je ugodna, a sa vjetrom u leđa, jurimo i brže nego bi trebali. Da sve ne prođe odveć lagano, za malo iznenađenja pobrinula se moja guma od bicikla. Pogađate… Tek što smo krenuli iz Dobropoljane, nakon 4km, na ulasku u Neviđane, njoj kao da je bilo dosta, pa se ispuhala. A ja, kao ja, i ono malo alata što imam, ostalo je u Slatini. I što sad.. Pogledavamo na sat, 14,55.. Trajekt kreće u 16,20 ali do trajekta ima još 10km. Guram biciklu u nadi da će proći neki kamion, koji bi mogla ustopirati. Auti otpadaju automatski jer ne stane bicikla. Ali, ni auta ni kamiona. To je ipak otok, i prometa ima tek desetak minuta prije i poslije dolaska trajekta. Šetam, guram bic, brat lagano vozika pored mene. Prolazimo pored tabli.. 1km..2km..3km.. na jednoj piše «Tkon, 7km», gledam na sat, imam još uru i 10 min za svladavanje te udaljenosti… Računam.. kojom brzinom hoda čovjek, koji ne gura bic, i koji nema sto kila težak ruksak. Nema šanse da stignem. Probavamo drugu opciju, brat vozi svoj bic jednom rukom, drugom šlepa moj, a ja trčim s ruksakom na leđima, za njima. Uspijevam tako preći 300-tinjak metara, prije nego odustajem, hahhh, luda ideja. Čujem zvuk kamiona, i bacam prst. Na žalost, kamion je nakrcan zemljom i nema mjesta. Isti kamion srećemo nakon 10ak minuta, vraća se. Blica, pozdravlja. Kroz 10ak min, opet taj kamion, u pravcu Tkona, ali opet pun zemlje. Šofer blica, sliježe ramenima, produžuje. Prolazimo Barotul, Mali Pašman, Pašman… 15,45.. 45 min hoda, i nekih 5km iza mene. U mjestu Kraj pozdravljam brata, koji žuri stići na trajekt u 16,20 a ja se nadam uhvatiti slijedeći, koji ide tek u 18,10.. Tek što je brat nestao, nailazi žuti kombi. Beznadno bacam prst, kad imam što vidjeti. Staje, i pri tom se čudi što jedan biciklist stopira 🙂 . Objašnjavam, te ukrcavam biciklu u kombi. Ljubazni barba je inače iz Daruvara, a od kad je u mirovini, živi na Pašmanu. Na ulasku u Tkon presrećemo brata, koji štrumfa na biciklu, pa tako ja, unatoč defektu, stižem prva kod trajekta. Oboje smo uspjeli stići na vrijeme 🙂 .  Na trajektu «punimo baterije», jer preostaje još 5km do kuće. Susrećem neke prijatelje, pitaju «Rekreiraš se?» a ja odgovaram «Upravo smišljam novi sport, kombinaciju šetnje i biciklizma, gurobic, i baš mi ide».  Nakon 5h otočke avanture, kući smo. Malo umorni, ali puni dojmova.

Ivona Lozić

 Internet je naše igralište - midnel.hr