Baranjski Ferivi polumaraton 2018.
22.09.2018.
Bole me leđa, i pobjegla mi Red bullom uljepljena leća, i ubio me mrtvu 54. half Baranjski. Opet sam trčala, mada sam ponavljala broj 52 kad sam trčala 52. polumaraton – “52. mi je zadnji”!!! Pa sam tako bacala pečat na 53. A Baranjski, pa to je čisti užitak, to se ne trči, to se gušta! Ali i njega sam već od samog početka utrke pečatila brojkom 54! Cijelom dužinom pratila me težina; nisam primjećivala prirodu, zelenilo, tišinu, ljepotu… Kako je staza zakretala, tako je orkanski vjetar mijenjao smjer i konstantno mi udarao u frontu. Imala sam osjećaj da trčim kroz neki gusti medij, uzbrdo. “Ja haluciniram”, pomislila sam, ali kosa je bila vjetrokaz koji je potvrđivao ovu urotu. Kada me umor i bol u leđima dovodio do psihičke preosjetljivosti, lik ispred mene bacio se, bez imalo obzira i kompleksa, u rafalnu paljbu. “Mrtva sam, ne moraš više!”, kriknuh mu za vrat. No on je mogao još i opet… Priroda i prirodno u tom trenu nisu bili spojivi ni po kojoj osnovi. (Njegovoj nepristojnosti unatoč, ja iz uviđajnosti ipak neću otkriti njegov startni broj). Taj spektakl oduzeo mi je nekoliko minuta u ukupnom rezultatu. Izgubila sam koordinaciju i saplitala se o vlastite noge. Od bućkanja Red bull je izbacio čep i kao vulkan eruptirao mi u lice. Leća u lijevom oku ostala je zalijepljena za kapak. U mojem se fikusu priroda izvitoperila.Vodila sam neku politiku pravde, tipa: “Tko je ispred mene, taj je bolji, oni iza su lošiji.” Ali utrka svaki put počinje tek na 19. km kad se jasno vidi tko je potrošio sve rezerve, a tko ima snage obići trčeće leševe. Ušla sam u cilj kao osvajač svemira (mada sam najradije htjela onaj oskudni komad odjeće skinuti sa sebe i baciti preko ciljne štoperice). Nisam bila u uobičajenim kolapsu nakon utrke, taj dio je odrađen na stazi. Ako priču o trčanju zapečatim brojkom 54, svakako ću nagodinu doći na Baranjski da pronađem onu ljepotu koja mi je promakla ovaj put.
Gabriela Poslon
Ovo bi mogao biti zadnji polumaraton u 2018. godini jer od sada pa do kraja trčimo samo Trail utrke koje su zanimljive, znatno teže i vrlo bliske planinarenju. Slijedeći tjedan je “Podunavlje trail” na kojem neki od nas trče 34km sa visinskom razlikom od 500m, a zatim “Ždral trail” u Daruvaru na kojem treba istrčati 27km sa 900m visinske razlike. Bude još toga, no svakako je značajan događaj “Papuk Trekk & trail” i “Božićni Krndija trail”. Bilo bi lijepo da se i druge Šapice malo angažiraju. 🙂
Nego idemo mi malo pretresti 3. Baranjski Ferivi polumaraton.
Na startu kod Dvorca Tikveš se pojavila cijela obitelj Lončarić i preko nekoliko članova uže i šire familije. 🙂 Jasna, Ivan, Vlasta, Nikola, Doris, Dejan i ja. Haha. Vlasta, Nikola i Doris su navijali, a veterani plus Dejan trčaše i dobro se oznojiše… Jasna Tušek Lončarić je uzela 5. mjesto i jedina se okitila odličjem. A što da vam kažem? Koliko god se Ivan i ja trsili i trudili popraviti rezultat – Jasna nas jednostavno svaki put rasturi i ostavi da gutamo prašinu. Ovoga puta nas troje nastupamo kao “Šapice”.
Organizatori su perfektno odradili sve! Zamislite!? Nemam nikakvih primjedbi. Eh. Čak su i standardno kreštavi i preglasni razglasi sve bolje naštimani, DJ na visini zadatka, a tu je i video zid sa motivima iz Kopačkog rita, pa malo sponzori, ručak, osvježenje, parking, volonteri (brojnost, ljepota, mladost i uslužnost). Start paket solidno opremljen, majica krasna, startni broj kvalitetan, ručak izvrstan. Jel’ dosta!? Ma dosta je. Ipak su to profići, a odaziv je bio isto tako na zavidnom nivou.
Znate Hrvatska je mala, a utrke niču kao gljive poslije kiše, i svaki vikend imamo na desetine manjih ili većih utrka koje se održavaju u relativno malom krugu od 100-200km, a to uistinu nije laka zadaća kada treba okupiti dovoljan broj trkača, jer svi gledaju da idu bliže i smanje troškove. Bira se i tip staze, duljina, gleda se na cijenu start paketa, konkurenciju, ma sve… Sukladno tome Baranjski polumaraton dokazuje potrebu postojanja i nastavljanja tradicije jer uspijeva okupiti veliki broj trkača i mladih, te im mogu samo skinuti kapu i nakloniti se.
Tijekom druženja, prije i poslije utrke, otkrivam još neke Šapice i dokazane maratonce Dragan Kovačević Đuka (obrijao je bradu pa se teško prepoznaje) i Maja Buljubašić – oboje su hodali sa nama… Osim toga prilaze mi simpatizeri koje prepoznaju moj glas i stas. Ah. 🙂 Zabavno je. Sve ih pozivam na znojne susrete (planinarenje, trail, trčanje) i nadam se da će se odvažiti i pojaviti na nekoj aktivnosti.
Pred vama je video koji sam sklepao od štapa i kanapa, pa sukladno tome nemojte biti strogi.
U odnosnu na prošlotjedni polumaraton u Varaždinu uspio sam popraviti vrijeme za cijelih 5 minuta. Bilo je naporno jer se trčalo tako reći stalno protiv vjetra koji nas je usporavao ali i rashlađivao. Meni je više pomogao no odmogao. U razgovoru sa drugim trkačima konstatiramo da je staza jako dobra i stimulirajuća za rušenje rekorda tj. popravljanje vremena. 😉
U međuvremenu se naslikavam, pozdravljam, hvalim, slušam, učim, raspitujem, tražim savjete, animiram, reklamiram, ludujem. Ukratko osim dobrog rezultata i tempa, uspio sam se podružiti sa dečkima i curama i steći neka nova prijateljstva npr. Brigita Čepo, a Danijel Ikica je uspio zapamtiti moje ime. Jeee. Pa tko to može platiti!?
Pobjedu su kao i prijašnjih godina odnijeli Mađari, o da! I u ženskoj i muškoj konkurenciji (Tunde Szabo & David Kiss). Dobri su ti Mađari, a tek Mađarice. 😉
A sad bacite pogled na 3d relive skužio sam zašto mi na prošlom videu nije dodao druge sudionike. Jbg, kad ja to radim u autu, treba svakog ponuđenog prijatelja ručno dodati i eto zajedničkog trčkaranja. Baš je zgodno promatrati kako se stiskamo, razilazimo i kojom brzinom završavamo utrku…
Na nekim mjestima su mi snimke katastrofalno loše. Znoj i voda na objektivu, ili ne fokusira, a ja snimam pa tek na kraju vidim da su slike koma. No to su sve dokumenti vremena, pa ih zato ostavljam. Npr. okretište je skroz mutno, i baš mi je krivo zbog toga… No što da se radi.
Cura koja je jedno vrijeme trčala ispred mene se zove Helena, teškom mukom sam je sustigao, a zatim i prestigao, međutim kad smo došli blizu cilja dodala je gas i pronašla snage da me ponovno obiđe i uđe u cilj znatno prije mene.
Zadovoljan sam rezultatom, žao mi je što Dražen nije došao biciklom da nas malo poprati i pogura Ivana koji je trčao 200 metara iza mene. Prije godinu i pol je pomogao meni da sustigem Ivana na 13. Osječkom polumaratonu. Puna tri kilometra mi je trebalo da smanjim razmak od nekih 200 metara. No to su slatke muke. 🙂
Ukratko Šapice su imale svoje predstavnike i u ukupnom poretku od 239 trkača Ivan je zauzeto 45. mjesto sa rezultatom 1:42:55 i tempom od 4:53, ja sam mrvicu pobjegao 40. mjesto sa vremenom 1:41:08 i tempom 4:48, a Jasna je ostvarila rezultat 1:49:41 sa tempom 5:12.
Rezultati ovdje…
Dragi moji trkači, traileri i hodači. Lijep pozdrav na sve strane Papuka i Drave. Vidimo se.
Miša Nicinger
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
