Pohod na vrh Slavonije – Brezovo polje
04.07.2009.
Prvo jedan mali EPP: U centru Orahovice godinama djeluje jedna nadasve simpatična pekara koja radi opako dobra peciva – pssst – nemojte to nikom pričati da se ne pokvare. 😉 Istina koliko su peciva izvrsna i svaki put sve inovativnija, toliko je središte Orahovice užasno po pitanju parkinga. Ocjena +10 🙂 za peciva i -8 za parking. 🙁
Teško je započeti ovu priču bez komparacije između izletišta Strmac smještenog na obroncima Psunja i udaljenog samo nekoliko kilometara od Nove Gradiške i prije opisanih i opjevanih Veličkih livada koje se nalaze tik pokraj Velike. Zajedničko obilježje jednog i drugog izletišta su neopisiva ljepota krajolika, planinske rječice sa slapovima, bazeni, šuma, zelenilo, brdsko-planinsko okruženje, čisti zrak, ptičice, stare i napuštene vikendice i devastirana sindikalna odmarališta za radničku klasu, dakako sve to iz nekih bivših da ne kažem komunističkih vremena. Velika ima prekrasne i potpuno funkcionalne bazene i lijepu livadu sa tek ponekim obnovljenim stolom ili prostorijom. S druge strane Strmac ima zapuštene ostatke bazena i tek poneku napola obnovljenu vikendicu kao i neiskorišten bolnički kompleks, koji očito čeka neka bolja vremena… Sve u svemu – oba izletišta su istovremeno vrlo lijepa ali i jako tužna da ne kažem ružna, iako se jedno nalazi u podnožju planine Psunj, a drugo u podnožju planine Papuk. Nadamo se da će lokalne zajednice iznaći snage i sredstava da te bisere Slavonije kultiviraju i dovedu u kakvu-takvu funkciju.
Parkirali smo na Strmcu i jurnuli put istoimene planinarske kuće koja je u vlasništvu Hrvatskog Planinarskog Društva Strmac iz Nove Gradiške. Kuća se nalazi na 350m nadmorske visine i impozantnih je dimenzija. Nažalost u trenutku posjeta istu su okupirali bivši maturanti, tako da nismo mogli zaviriti u unutrašnjost, već smo se zadovoljili žigosanjem naših planinarskih dnevnika. Vraćamo se na stazu i krećemo put najvišeg vrha Brezovo polje koji se udobno smjestio na 985m iznad mora. Početak uspona je izrazito zahtjevan, poglavito zbog strmine od 30-tak i više postotaka i ogromnih količina bodljikavih kupina, trajno žarećih kopriva i vječno gladnih i žednih krpelja.
Markacije su lijepe, moderne (čitaj velikih dimenzija) uredne i ima ih na svakom koraku. Nažalost kasnije se pokazalo da crveno bijelih krugova ima i previše! Kako ih može biti previše – s pravom se pitate!? E pa lijepo… Netko se malo zaigrao pa je čak i na križanjima naslikao desetke markacija svuda u krug, izmjenjuju se stare i nove markacije ali i staze, na mnogim mjestima se sve to preklapa, poklapa i nebrojeno puta križa. Nerijetko nam je bilo teško odlučiti koje markacije pratiti – kao da su stazu jedne godine radili desno orijentirani planinari, a druge su preovladali lijevo orijentirani markacionisti. 🙂 Sve u svemu ovo je Slatinskim šapicama (i ovoga puta smo bili u punom sastavu – ona i ja) prvi pohod koji na 99% staze ima previše markacija! Onih 1% gdje markacija nema zato ima gustog grmlja, malina i kupina, kopriva i čička, visoke trave, lutanja i pogrešaka. Riječ je o mjestu koje se nalazi na nekih 750m visine, izlazi se iz guste šume na čistinu prekrivenu niskim raslinjem, strelica pokazuje dolje i desno, a potrebno je ići gore i lijevo. Na tom dijelu staze smo malčice lutali i prilično se namučili zbog silnih prirodnih prepreka i zbunjujućih oznaka. Spašava nas iskustvo, intuicija i snažna volja za pobjedom nad Everestom pardon Psunjem. 🙂
Tamo gdje je to moguće silazimo sa staze i hodamo kroz prašumu. Staza je obrasla i skoro neprohodna, a šuma prepuna polomljenih stabala, grana i panjeva. Uistinu teška staza – moram priznati. 🙁 Prolili smo hektolitre znoja, malo lutali, a onda je počela kiša i panika od munja i gromova – srećom sve se brzo smirilo. Zato nas je na trenutke mrska planina cijelim usponom častila obilnim količinama šumskih malina i jagoda! 🙂 Nekoliko manjih afričkih država bi se moglo prehraniti plodovima koje nitko ne bere niti pogledava. 🙁 
Količine su uistinu impresivne, a kvaliteta, okus i aroma sočnih šumskih plodova upravo nevjerojatna. Preporučamo svima, a posebno onima što proizvode; sok, čaj i marmeladu od umjetnih i nezdravih sastojaka, a zatim nam to podvaljuju pod šumsko voće! Na nekih 800 metara nailazimo na mjesto koje se slobodno može nazvati livadom (a ne kao Majerove livade na Papuku kojima je ime smislio neki šaljivčina ili pijani pjesnik) gdje uistinu, lijepo, pregledno i može se vidjeti nešto okolice. Istina ima još jedna uzvisina odakle se pruža lijep pogled ali je teško reći o kojoj visini je riječ.
Na 906m nadmorske visine smjestio se izvor “Dobra voda” koji ima zaista dobru i hladnu vodu, ali i vrlo lijepo uređen okoliš – čestitke planinarima iz PD Stramac. 😉 Zadnjih 80m visinske razlike na Papuku obično svladavamo za nekoliko minuta, ovdje je to potrajalo 30′. Vrh je nažalost tup i potpuno ravan. 
Da nema trigonometrijske točke na kojoj piše Brezovo polje – 985m ne bismo niti znali da se nalazimo na najvišem vrhu Psunja to jest Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Unutar te piramide od cigle, što podsjeća na dimnjak, nalazi se milijun i tri stotine tisuća muha i simpatična crvena kutija valjkastog oblika u kojoj pronalazimo urolanu upisnu knjigu, žig i maleno jastuče sa tintom!
Izvana je Mladen Vjetrovski iz Nove Gradiške ispisao svoju Radio amatersku oznaku 9A3GJ i QTH lokator JN85QJ, pa pretpostavljam da je to kontest lokacija sa koje radi u natjecanjima na UKV-u. Piramida ima ljestve za uspon do vrha, gromobran i mogućnost za učvršćenje antena ali je u dosta lošem stanju pa se nisam odvažio na uspon do vrha. Kad smo već gore, odlučili smo skoknuti do objekta za veze i vezice 🙂 koji se popularno naziva TV odašiljač. Malo smo fotkali taj moćni antenski stup i ponadali se izlasku nekog tehničara te pozivu unutra, ali ništa od toga. 🙁 Smazali smo sendviče, čokoladice i jabuke, poslikali sve što se dalo fotkati pa čak i ono sa back light-om i krenuli na povratnu turu…
Nazad idemo drugim i dakako duljim putem. Ispostavilo se da staza većim dijelom vodi kroz maleni potok iako je glavnina vode na nekih 10-tak metara ispod nas. Sastav tla je očito takav da voda većim dijelom ostaje zarobljena i stvara na stotine zasebnih potočića koji teku usporedno sa glavnim ali na različitim visinama (vrlo neobično). Kada se potoč koji ide po stazi uspije probiti i uliti u glavni potok – već poslije nekoliko metara formira se novi potočić i tako u nedogled. S žaljenjem konstatiram da je staza u trenutku pohoda većim dijelom (vjerojatno i većim dijelom godine) pod vodom. Ne mogu zamisliti kako izgleda u trenutku obilnije kiše ili otapanja snijega kada je sada tako raskvašena, prepuna ispranog kamenja i brazgotina od vodene bujice…
I na spustu, kao i na usponu konstatiramo da je staza teška i iznimno zahtjevna. U prijevodu to bi značilo da je Papuk daleko pitomija planina iako je niži tek nekoliko desetina metara. Kod table Jastrebinac 10′ i Strmac 30′ uspijevamo izgubiti markaciju i umjesto da krenemo na spust nastavljamo makadamom koji nas odvodi daleko i na pogrešnu stranu. Tada vadimo topografsku kartu, orijentiramo se i vraćamo nazad. 🙁 Na pola puta odustajemo od uspona i traženja markacije (koju netom ugledamo 100-tinjak metara niže u provaliji) i krećemo u proboj to jest spust na izuzetno strmom i opasnom dijelu. Iz žablje perspektive konstatiramo da to i nije bilo najpametnija odluka s obzirom na konfiguraciju terena. Pohod je od planiranih 4 dogurao do 6 sati hoda. Vjerovali ili ne – nije nam bilo lako poglavito zbog teško prohodnih mjesta i previše pojedenih malina 🙂
Miša Nicinger
