Maksimov hrast
19.02.2017.
Danas smo se uputili dionicom SPP-a: Crkveni Vrhovci (makadamska cesta prema Škrabutniku) > Maksimov hrast (615 m/nm) > Crkveni Vrhovci. Staza nije bila pretjerano zahtjevna s nešto manjih uspona ali zato nadasve zanimljiva. Ukupna duljina oko 16km.
Kako je zima popuštala Požeška se gora malo zablatila, ali nas to nije odvratilo, od ovaj put nešto manje blatne, nedjeljne avanture. Cijelim putem nas je pratio smijeh i pošalice. Kad li čuda na vrhu – eto nas u oblaku… I ne, nisam se krivo izrazila – nego sam samo upotrijebila novostečeno znanje…
Naime, zahvaljujući kratkoj edukaciji našeg šaponje Zlatka Goreca (Sl. Brod) poučena sam da maglu ne mogu pronaći na samom vrhu nego mogu ući u oblak koji se nalazi na višim dijelovima. Magla se može pronaći samo u kotlinama. Naši šapičasto/planinarski izleti nisu samo zanimljivi nego i poučni. 🙂
Mic po mic, stigli smo do vrha kad li čuda niotkuda, za nas neznalice koji su iščekivali veeelikiii Maksimov hrast – dočekao nas je šok i nevjerica. Na vrhu, niti Maksima, a ni hrasta… samo ne baš tako velebno zdanje zvano „zidana geodetska piramida“. Vrh je dobio naziv po hajduku koji je u 19. st. četovao Požeškom kotlinom…
Nakon malo poučnih stavki, nešto o šapicama koje su se okupile ovu maglovitu nedjelju… Brojna ekipa šapica (nas 26 više/manje) okupila se na makadamskoj cesti neposredno nakon Crkvenih vrhovaca… Lokalitet bi se mogao nazvati tajnim jer signala na mobitelu gotovo i nije bilo, pa je naša poprilično stara metoda navigacije, poznata kao „telefonska komunikacija“ bila u znatnoj mjeri nekorisna…
Nakon kašnjenja u polasku, od kojih 10 minuta, svi su se sudionici okupili i krenuli u maglovito (oblačnu) blatnu avanturu prema Maksimovom hrastu…
- Iz Osijeka: Ivan & Jasna, Dražen & Marija, Ivica;
- Iz Slatine: Jasna, Miša;
- Iz Virovitice: Marina;
- Sa Malog Lošinja: Ena;
- Iz Kutjeva: Predrag, Mato, Tiho, Marija;
- Iz Požege: Dalibor, Tomislav, Martina & Domagoj, Ivana, Maja & Kruno, Milan;
- Iz Slavonskog Broda: Dobrila & Đuro, Mijat, Zlatko, Dubravka.
Marija Bešlić
Nakon prošlotjedne samo-inicijativne voditeljske uloge naše Mare, ovaj put je sreću okušala jedna nešto mlađa (gledajuću po stažu) šapica. Ili u prijevodu – vidjela jedna Marija drugu, pa je i ona odlučila povesti planinare do vrha, iako se stalno pitala: “Zašto pobogu taj narod nju prati?” 🙂
Spomenimo još neke sitnice:
- Trokutasti žig koji se nalazi sa vanjske strane piramide, na Maksimovom hrastu je načinjen od gume i do te mjere je oštećen da se ništa živo ne vidi kada se prisloni na papir. S obzirom da je riječ o jednom od najviših vrhova Požeške gore i nalazi se u Hrvatskoj planinarskoj obilaznici, odgovorni iz HPS bi trebali staviti novi žig od mjedi (mesinga) ili bakra.
- Na vrhu smo sreli simpatična ekipu planinara iz Koprivnice koju su stigli u isto vrijeme kada i mi, pa smo malo ljudikali i napravili zajedničku fotografiju ispred piramide. Nisu bili sretni sa žigom, a vjerojatno ni sa blatom. 🙂
- Maksimov hrast je jedan od najviših vrhova Požeške gore (viši je jedino Kapavac sa svojih 618m/nv) ali i dalje nisu sigurni ili se ne mogu dogovoriti koliko je visok!… Naime, na piramidi piše 614m/nv, na novom žigu 615m/nv, a na starom 618m/nv (vidi sliku br. 61). Izgleda da je Kapavac imao jače zagovornike pa su Maksimov hrast malo srezali za koji metar. 😉
- Kukurijeka ima sve više, a pojavio se i prvi jaglac.
- Dio fotografija snimala se šapice: Marija & Martina i šaponja Dražen.
Lijepo je vidjeti nova lica u našoj sve većoj planinarskoj nakupini. Neke od njih vidimo tek prvi ili drugi put, a već se osjećaju kao kod kuće. 🙂 Nismo sigurni, jesu li za to zaslužni dobri domaćini ili još bolji gosti, no jedno znamo – proveli smo vrijeme u iznimno dobrom društvu i još boljem raspoloženju.
Do novog zajedničkog znojenja sa vama, lijep pozdrav i ostanite mi: lijepi & rumeni.
Miša Nicinger
