Čardak ni na nebu ni na zemlji
07.02.2016.
Ova će priča (bajkovitog naziva) biti kratka ali slatka. 🙂 Zašto? Jer sam noćas spavao samo 200 minuta i idem soviti, ćoriti, šlafenzi i tome slično.
Naša se 13-ero člana ekipa (ukupno 52 šape) okupila baš kako je Ivan i zamislio, tamo negdje (i dalje ne znam gdje unatoč silnim zemljovidima i google maps asistenciji) i odradila 20 km pohoda po Dilj gori, unatoč prekrasnom vremenu i izvanrednom raspoloženju. 😉
No Ivan zna, pa kaže: “Okupili smo se na križanju SPP-a i ceste Đakovo – Čaglin, 2 km zapadno od sela Slobodna Vlast“. A ja se nešto mislim. Blago si ga njemu kad sve to znade i imade u malome prstu.
Okupljene šapice:
- parni: Martina & Domagoj, Ljiljana & Damir, Ivan & Jasna;
- neparni: Mira, Vesna, Svjetlana, Jasna, Marina, Sanja i moja malenkost.
Ranojutarnja temperatura od samo 3°C je mnoge prevarila pa samo obukli znatno više zimske opreme od stvarno potrebite. Bilo je tu: jakni, kapa, rukavica, tajica, ma svega. Na kraju smo imali temperaturu od približno 15°C tijekom cijelog pohoda.
Iako je današnji najviši vrh Dilj gore “Čardak” pozicioniran na samo 421 m/nv – isti krasi zidana trigonometrijska piramida i prilaz sa sve četiri strane svijeta: Borovik na sjeveru, Ljeskove vode na jugu, Sovsko jezero na zapadu i Lipovica na istoku.
Šapice su krenule sa Čardaka južno prema Ljeskovim vodama i tamo se sureli sa kolegama iz Slavonskog Broda.
U povratku smo bili u Borojevcima i nauživali se blatne ceste. 🙂
Sve u svemu, izvrsno izbalansirana i uigrana ekipa, prelagana tura, neobično lijepo vrijeme i jako dobar provod. Pa što bi čovjek još mogao poželjeti!? Puno toga. No to je već neka druga priča…
Do novog i nadam se pravog & znojnog susreta sa vama, ostajte mi lijepi i rumeni, i vazda nasmijani, nikako debeli.
Miša Nicinger
P.S.
Nekoliko fotki je pristiglo od Domagoja i Martine – hvala.
