Zagrebački maraton 2024.
13.10.2024.
Nije tajna, da često tražim od drugih sudionika, mišljenje o događaju na kojem smo zajedno uzdisali i znojili se. Bez obzira jel riječ o planinarskom pohodu, trekk and trail utrci na nekom zahtjevnom brdu ili se radi o kakvoj velikoj cestovnoj manifestaciji. Najčešće, dobijem jednu ili dvije prosto-proširene rečenice i taj tekst iskoristim kao uvodnik. Ovaj put imamo u gostima jednu trkačicu iz Beograda, koja se rado odazva i napisala podulji tekst, pa ga u cijelosti prenosimo, a moj osvrt na 32. Zagrebački maraton pronađite u video zapisu, fotografijama i nastavku teksta… Nekoliko sati kasnije stigao je i kraći osvrt na maraton iz Bosne i Hercegovine. Hvala cure. 🙂
* * *
Moje ime je Vesna i dan posle zagrebačkog maratona dobila sam priliku od divnog, sada već prijatelja, Miše Nicingera da napišem par utisaka sa jučerašnje trke.
Mišu smo upoznali prošle godine u Beogradu na maratonu i sreli se nakon toga još nekoliko puta u Ljubljani i Beogradu na maratonima. Zašto spominjem ove gradove? Oni su našli formulu kako treba organizovati jedan maraton u prestonici. Hajde da vidimo iz ugla jednog amaterskog trkača, gde nam se Zagreb u svemu tome nalazi. Ovde smo stigli, jer smo želeli da naša skromna trkačka zajednica širi osmehe i ljubav u regionu.
Prijavu i uplatu za maraton smo obavili krajem marta i do 5 dana pred samu trku smo dobili tačno nula obaveštenja od organizatora. Takođe, na društvenim mrežama se moglo naći isto toliko informacija. Moguće je da organizatori beogradskog i ljubljanskog maratona preteruju sa objavama, ali mogu da vam kažem da ljudi vole da su informisani. Mi smo počeli da se pitamo da li se taj maraton uopšte organizuje…
Po dolasku, Zagreb nas je obradovao prelepim sunčanim danom. Subotnji dan za pijacu, ručak i kupovinu, prava domaćinska atmosfera je bila svuda oko nas, uz navijače Škotske i Hrvatske koji su doprineli da dan pred trku bude više nego prijatan. Čestitamo na pobedi, navijali smo to veče!
Samo preuzimanje startnih paketa je prošlo (previše) jednostavno. Startni paket je bogat, svideli su nam se pažljivo odabrani detalji. Moram da naglasim i dam sugestiju, nemojte davati startne pakete bez da ste tražili ID. Imena trkača su javno dostupna na websajtu i samim tim su podaci izloženi potencijanim preuzimanjima od strane trećih lica. Moj suprug je preuzeo paket za mene, dok sam bila u shoppingu. 🙂
Trg Bana Jelačića, na kojem su postavljeni šatori za preuzimanje startnih paketa, je dobro poznato mesto za sve posetioce Zagreba, ali jako malo aktivacije i dodatne prodaje je bilo. Znamo svi koliko trkačka zajednica troši novca na svoju opremu, pa zašto ne bismo i ovde. Neki zatvoren prostor oko Maksimira, uz besplatan obilazak stadiona bi bio zanimljiv marketinški potez, ovako smo samo pored njega protrčali i nismo uspeli da uživamo u njegovoj lepoti. Sigurna sam da postoji neki sajamski prostor koji bi se oziveo u vreme maratonskog vikenda. Na vama je da odlučite koji…
Na sam trkački dan primetan je mali broj volontera. Zapravo, nikoga nije bilo ko bi vas usmerio kuda da idete i da odgovori na vaša pitanja. Snašli smo se, naravno, trkači su tu jedni za druge!
Što se tiče okrepnih stanica, primetan je jako mali broj volontera. Onima koji su odlučli da taj dan budu uz nas i da nam pomognu, su se slomili da napune sve čaše sa okrepom i hvala im do neba, ali falila je jedna izmedju 7 i 14 kilometara. Nedopustivo je ostaviti nas tih ključnih i teških 7km bez okrepe. Osim vode, elektrolita, banane i pomorandze nisam videla ništa drugo, a treba nam, svima nam treba malo jača okrepa. Trčati polumaraton i maraton bez adekvatne okrepne stanice nije lako, verujete na reč.
Moram da pohvalim samu stazu, meni lično je bila lepa i teška u isto vreme. Falila mi je muzika, falila su deca, falili su navijači, smetali su ljudi koji nekontrolisano prelaze ulicu tik ispred vaše noge, ali ulice kojima je staza prošla su prelepe. Prvi mi je polumaraton u Zagrebu, čula sam od trkača da je staza menjana, ne znam da li na bolje ili na gore, ali smo prošli kroz toliko lepe delove grada da sam uživala na svakom koraku.
Oduševila sam se koliko je Zagreb “zelen” grad, sačuvajte ga takvog! Poseban utisak na mene je ostavila čistoća grada. Primetila sam već na drugom kilometru i nisam prestala da obraćam pažnju na to koliko je grad čist. Toliko da smo kesice od gelova čuvali u rukama i bacali u prve kante.
Nikada neću zaboraviti gospođu koja je u kecelji stajala na svojoj terasi i iz sveg glasa nas podržavala. Dobila je od mene najveći osmeh i poljubac koji sam onako umorna mogla da joj dam i očigledno je nije bilo briga što je prekinula spremanje nedeljnog ručka. Jednostavno, bila je tu za nas i hvala joj! Trebamo ih više naredne godine.
Sve u svemu, organizatori zagrebačkog maratona imaju celu listu stvari kojima treba da se posvete, jer potencijal ovog maratona je ogroman, a trkačka zajednica je spremna da bude tu uz vas!
Do sledeće godine, srdačan pozdrav i samo napred, korak po korak, trkači će biti od srca zahvalni!
Vesna Popović
Cjeloviti video zapis – 100 min.
* * *
Isječak o maratonu u Zagrebu: Kada me Ante Pavličević iz udruge „Rama u srcu“ pitao hoću li trčati s njima štafetu, nisam se mnogo razmišljala, odmah sam pristala, jer je Rama u srcu. Razmišljajući o trčanju štafete, odlučila sam da bih mogla odraditi i cijeli maraton, pa je tako donesena odluka o sudjelovanju u “dva u jednom”.
Kad sam stigla po svoj startni paket i rekla da trčim oboje, lik koji je radio tamo mi je rekao da od 2007. godine nije imao takav slučaj i da ne zna kako planiram odraditi oboje. A ja sam mu jednostavno objasnila da ću trčati s maratonskim startnim brojem od početka, a na izmjeni uzeti štafetni broj.
Sve je prošlo prema planu, a rezultat je bio više nego zadovoljavajući: osvojile sam 2. mjesto na štafeti istrčala sam maraton za 3:44:32.
Što se tiče mog doživljaja maratona, atmosfera je bila izvrsna, ali organizacija bi mogla biti bolja. Ovaj dodatni kilometar 43. nije baš bio potreban, no to je već druga priča.
Dodjela nagrada bila je pomalo kaotična, a posebno je bila neorganizirana dječja utrka. Unatoč svemu, za mene je ovo bilo izvanredno iskustvo s ekipom „Rama u srcu“ i novim poznanstvima, uključujući reportera Mišu – svaka čast njemu! Vidimo se opet dogodine.
Bosiljka Bilić
Sažetak – 17 min.
* * *
Za početak moram napisati jednu zanimljivost. Dok sam čitao sve ono što su drugi napisali u svojim FB objavama, zaključujem da nismo bili na istom maratonu. 🙂 Nahvališe trkači organizaciju, stazu, navijače!? Organizatori imaju sreće što nisam više pričao o propustima na stazi u video zapisu, jer ovaj tekst mnogi neće pročitati, stoga savjetujem gledanje video zapisa i donošenje vlastitih zaključaka…
S obzirom da sam potpuno neovisan i sve ovo radim for free tj. besplatno, imam samo jednu pohvalu! A ona kao i uvijek ide onoj prekrasnoj djeci, u dobi od 14 do 16 godina, koja su cijeli dan provela na okrepama i sa osmijehom nam pružali vodu, cedevitu i izotonike. Ti mladi volonteri su bačeni u vatru i ostavljeni na milost i nemilost hordama trkača (Garmin 10, half i maraton). Volenterima ovim putem šaljem pozdrave, zahvalu i naklon do zemlje! Primjetio sam samo jednu, jedinu odraslu osobu na okrepama! Ne mogu zamisliti što bi bilo da je pržilo Sunce ili padala kiša. To jednostavno nije posao za tako mlade ljude. Svi u organizaciju imaju ogroman minus i trebaju pod hitno u svoje redove uključiti trkače maratona, odnosno ljude sa iskustvom na velikim sportskim natjecanjima i sve one spremne na učenje, kako bi i Zagrebački maraton dobio zasluženo mjesto u kalendaru većeg broja trkača iz Hrvatske, Europe, pa možda jednom i ostatka svijeta.
Neću sada previše spominjati druge države, u kojima su maratoni dobili najviše ocjene, jer ZG u ovom trenutku nije na toj listi. 🙁 Za usporedbu, na jednom od najljepše organiziranih maratona u EU sam snimio nekoliko video zapisa, proteklih godina, i jave se mi organizatori prije mjesec dana i napišu “Jako nam se svidio vaš film i kako ste nas predstavili drugima. U video zapisu smo uočili i neke propuste u organizaciji i nastojati ćemo ih popraviti ubuduće…” A ja se mislim kakvi propusti i što možete popraviti!? Pa sve je bilo savršeno! Uglavnom, pozovu me da ponovno sudjelujem i uvjerim se da uvijek može biti još bolje…
Ne treba smetnuti sa uma, da veliki maratoni već dugo nisu atletska natjecanja za par mršavih i žilavih likova – to su događaji za sve zaljubljenike u trčanje, amatere i rekreativce, za iskusne i neiskusne, za pomicanje vlastitih granica, za mlade ljude koji tek otkrivaju čari trčanja ili žele ostvariti neki osobni rekord (PB), za one željne adrenalina, naslikavanja i za usamljene luđake poput mene željne druženja i gužve. Nismo svi introvertirani i mrzitelji svega i svačega.
Subota 15:00 sati, takoreći udarno vrijeme, glavni zagrebački trg, par šatora, mir i tišina, nekolicina stranih radnika se fotografira, praznina i odsustvo bilo kakvih aktivnosti, nema zabave, nema prodaje, nikakvih događanja, pa čak niti naznake velikog sportskog natjecanja!? Maratoni u drugim zemljama, već dan prije zatvore promet, poslože ogromne količine hrane i pića, zvučnika, šatora, nebrojene toalete, kante za smeće i silne redare da to čuvaju preko noći, jer ujutro jednostavno sve mora biti spremno i počinje ludnica u tenisicama, jer dolazi 10.000, 15.000 ili 50.000 tisuća ljudi. Pa valjda može centar Zagreba, na samo jedan, jedini dan pripadati trkačima iz metropole, iz Hrvatske i svim strancima koji su došli uživati u gradu domaćinu.
Podulja je lista promašaja u organizaciji, a ja se osjećam krivim jer sam u svojim video izvješćima u drugim državama i na dobro organiziranim sportskim događajima pozivao trkače da dođu i upoznaju naše gostoprimstvo, kulturu, gastronomiju, dožive nešto nove i mrvicu drugačije. Ništa od toga nisu vidjeli, ni dobili. Zanemarimo sada najmasovniju utrku u Hrvatskoj – Wings for Life u Zadru, jer to nije klasično natjecanje, a ni Plitvički maraton koji nudi jedinstvenu ljepotu kakva se rijetko viđa i predstavlja kombinaciju ceste i prekrasne prirode. Spomenuti ću stoga Splitski maraton i Osječki Ferivi polumaraton, jer su to dva sportska događaja koja mogu svima poslužiti kao primjer. Organizacija, volonteri, staza, razglas, okrepe, glazba… Maraton je događaj o kojem se priča, na koji se rado vraća i dovode prijatelji, obitelji i dakako novi sudionici. Oni troše novac za kotizaciju (ne plaća im nitko ništa i ništa nisu dobili džabe jer mnogi misle da grad plaća trkačim da trče), oni sami plaćaju: smještaj, hranu u restoranima, kupuju po dućanima, ostaju po nekoliko dana…
Prva okrepa nudi samo vodu, to je u redu jer nam glikogenske rezerve nisu potrošene, ali nemaju zaliha, nešto malo je čaša na stolovima, a ispod samo par litara vode, uvjeren sam da su mnogi na kraju kolone ostali žedni. Druga okrepa, ima banane i naranče, i opet su zalihe pokraj stolova vrlo siromašne! Na okrepama nema keksa, čokolade, limuna, gelova,… Banane su oguljene, što je vrlo neprikladno za znojne ruke… Nema DJ-a, povremeno svira glazba iz kafića, nema fizioterapeuta ni mjesta za masažu, nigdje ne stoje cure i dečki u crvenim uniformama za slučaj nužde, bolova, grčeva, ozlijeda… Zabavlja nas samo jedan bend (svaka čast). Navijača je iznimno malo, nezainteresiranost, pješaci su standardno nadrkani, vozače srećom nismo sretali, oni bi nas vjerojatno zatukli i podavili ispušnim plinovima i azbestom iz kočnica.
Kad je domoljublje u pitanju, ja sam od toga operiran i smatram da je nacionalizam bolest. Istinsko domoljublje se iskazuje vrijednim radom, poštivanjem zakona i plaćanjem poreza! Ipak mi je zasmetalo što prije starta nisu odsvirali himnu Hrvatske i neku pjesmu grada domaćina. Moj Zagreb… la la la…
Startni paket je solidan, iako majica nije ni crna, ni pamučna, ali je lijepa, pufasta i ugodna za nošenje, a meni osobno nedostaje jedan mali slatki magnet za frižider sa motivom 32. zagrebačkog maratona. Mogu kupiti neki bezvezni, ali ne i maratonski…
Volio bih, da se trkači iz metropole i okolice napokon angažiraju i uključe u organizaciju, da nam Zagrebački maratona postane broj jedan u Hrvatskoj. Staza je bila glupa, tupa i dosadna, ali sam upravo zbog toga dobio priliku snimiti druge trkače, pa sam u konačnici bio zadovoljan. Ipak, bi trebalo pokazati trkačima iz drugih zemalja više Zagreba, više parkova, više mostova, rijeku Savu, stadion, šta ja znam. Nisam iz Zagreba pa nemam pojma. Ali ljudi vole vidjeti i upoznati domaćine. Svako mjesto, svaki grad, ima dušu i nešto posebno što se može urezati u sjećanje. Šta je par tisuća eura za velegrad, da podijeli neke sitnice na stazi, da pokaže neka zdanja, da počisti smeće iza nas…
Osobno sam zadovoljan rezultatom, koji je još uvijek ispod 4 sata. Na početku utrke sam 58 sekundi čekao da prođem startnu crtu, plus imam 60 godina i 6-7kg viška, a usput i lajem, gnjavim trkače na stazi, maltretiram djecu i prolaznike, majmunišem se i idem svima na jetra. 🙂 Trebao sam završiti za 03:45 ali mi se zadnjih 6 km jednostavno nije dalo. Puno sam hodao i razmišljao o smislu života. Nisam bio umoran, nisam imao grčeve, tijelo je moglo, ali ovoga puta glava nije. 🙁 Izgubio sam radost življenja. No budemo se vidjeli za 6 dana u Ljubljani na 42km. Možda tamo malo živnem… 🙂
Lijepo pozdrav na sve strane i nemojte ni štogod zamjeriti – trčati i snimati se mora. A ovim putem se ispričavam svima koji su me pozdravljali na stazi i pokraj nje. Jednostavno, ne stignem reagirati, no čuo sam vas i zahvalan sam (Miša, Miša, Miša). Slava je teret. 😉 Žao mi je što ne mogu sve snimiti, vidjeti, pozdraviti i reći hvala. No, morate znati da vas sve volim i pozdravljam, ma gdje bili. Volim čak i organizatore, samo želim da budemo još bolji… I ne zaboravite, da je sport jedini pravi promotor u svijetu, a ne političari i njihove laži.
Miša Nicinger
Rezultati: https://zagrebmarathon.depar.hr/2024/
P.S.
Ako želite preuzeti neku fotku, dođite na portal planinarimo.info direktno koristeći web preglednik, a ne preko FB-a.
* * *
Trebate li webshop, web hosting ili dizajn web prezentacije – pišite na info@midnel.hr i zatražite ponudu, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
