Polojska utrka 2022.
05.03.2022.
Iz ljubavi prema trčanju
Ostvario sam, čak i malo premašio planove. Nažalost pobjegla nam je ekipna medalja jer su kolege morale odustati zbog problema za vrijeme utrke… Ipak naše su Mazatorice ostvarile sjajan uspjeh i ekipno srebro, a Ines Jozić je postala prvakinja Hrvatske i na 100 km. Bravo Ines! Ti si naš veliki ponos! Što se tiče mog osobnog rezultata: 100 km za 08 sati 56 minuta i 25 sekundi – 11. mjesto na Prvenstvu Hrvatske (M). Ostvarena D norma za reprezentaciju Hrvatske. Ne očekujem da itko ovakvog luđaka ikada pozove u reprezentaciju, ali saznanje da ovakvo kljuse od 40 godina kao ja, ovako u “kućnoj radinosti” uz sve ostale obveze može ovakvo što ostvariti čini me ponosnim. Posvećujem svoj najveći trkački uspjeh svojim sinovima Mihaelu i Maksimilijanu, jer radi tog mog ludog trčanja žao mi je jedino što ponekad više nisam s njima. Što dalje? Nemam pojma! Prvo mi treba jedan dobar dobar odmor i oporavak. Zaslužio sam.
Mario Lovrić
* * *
Otići prošle godine na 100 kilometarsku utrku bez pravilnih priprema bio je možda glup i lud potez ili ljepše rečeno “stihijski”. Odustajanje na 96. kilometru me neočekivano obilježilo, ali i motiviralo za ovu godinu. Dakle, već godinu dana znam da dolazim tu i znam što me čeka. U međuvremenu sam čak i prešla dužinu od preko 100 km. Kroz zadnja tri mjeseca sam se baš jako pripremala, napravila čak 3 dužine duže od maratona, radila po 400 km mjesečno. Pred kraj sam dobro odmorila, osjećala se fantastično, odmorno i što je najvažnije, spremno. I što bi moglo poći po zlu? E tu dolazi do izražaja nepredvidivost ovako dugačke utrke. Puno je faktora na koje jednostavno ne možeš računati. No ovako je to išlo. Imala sam neku ideju, koja je bila vrlo realna za moje trenutno stanje. Krenulo je dobro. Vremenski uvjeti baš nisu išli u korist. U jednom trenutku počinje i snijeg, no i to ne smeta toliko koliko jak vjetar smeta (barem meni). Na cca 45. km počinju prvi problemi – spava mi se. Toliko da bi najrađe legla sa strane i zaspala. Rekoh, znam tu krizu, imala sam to, proći će. I prošlo je. Nakon toga me počinje strašno boljeti glava, toliko da me omete, gubim koncentraciju na utrku, popijem brufen, odhodam dok prođe, ali ne djeluje, osjećaj je kao blaga groznica, ali noge su dobro. Razmišljam što mi može pomoći – šećer, sol, kava, voda, cola… sve sam probala i nije bilo bilje, svakim trčanjem glava je boljela više, a i vjetar je doprinosio tim problemima. Hodanje nije imalo smisla jer sam se jako ohladila. Dva kruga sam se borila s “crnim mislima” o odustajanju. Mnogi mi nisu to odobravali, ali uvidjela sam da će na ovakav način trka bit agonija, a do kraja je bilo još 40 km. Borba u glavi, dok hodam dio kruga bez sugovornika izgleda nekako ovako. Pomislim odmah skinuti broj i stat, ali ipak pokušavam naći inspiraciju i motivaciju za nastavit dalje. Jer kako od ponosa opet ne završiti ovu utrku nakon što sam cijeli petak i subotu slušala “hoćeš ti konačno završit Poloj?”. Ponos, što je to uopće ponos? Rekla sam na početku utrke da neću samo preživljavati utrku kao što sam dosad često radila. Došla sam trčati. Razmislila sam koje bi bilo zadovoljstvo da završim tu stotku. I taj mi osjećaj nije značio ništa jer mi u tom momentu trčanje nije bilo nimalo gušt, a ako nije gušt onda bolje da ne trčim, a istrčati stotku pod svaku cijenu tek toliko da mogu reći da sam ju završila, to je faza koja je iza mene. Motivaciju ne pronalazim, a nemamo ni žensku ekipu. Scenarij koji sam vidjela u svojoj glavi je bio sličan onom prošlogodišnjem (u smislu mučenja). To nisam htjela sebi opet, a ni drugima. DNF na 60. km iz eto, netipičnih razloga, jer glavobolja zvuči stvarno kao dobar izgovor. 🙂 Tko zna, možda da sam ostala, možda bi prelomila ove krize i možda bi završilo u redu, ali nije mi žao. Možda je baš bilo pametno odustati na vrijeme (i mnogi drugi su jučer odustali). Malo mi je bilo žao zbog svih treninga i ulaganja, ali sve što se sad nije isplatilo, bit će dobar ulog za dalje. Ako ništa, ovo jučer mi je bio 4. ultra trening ove godine i što je najbolje, osjećam se super! Nakon odustajanja sam bila uz stazu, logistika, navijač i družila se sa stvarno divnim volonterima. Lijepo je doživjeti utrku i s te strane. Sve u svemu, lijep vikend. A ne bi bilo loše iduće godine otvoriti kladionicu “Koliko će kilometara Petra pretrčati?” 🙂
Petra Hrvačić
* * *
Ovo je moj drugi nastup Polojskoj utrci 100 km. Cijela zima priprema i slaganja kilometara urodila je plodom. Uspjela sam otrčati za 10 sati 03 minute i 17 sekundi, što je za mene super rezultat. 🙂 Priželjkivala sam popraviti rezultat od prošle godine i uspjela za 40 minuta. Bilo je teško. Prvih 50 kilometara odlično, nakon toga puno teže. Bilo je povraćanja, želje za odustajanjem, snažnih bolova u nogama… no sličnu situaciju prolaze svi ti trkači, tako da nisam ništa posebno. Hvala svima koji su me bodrili, koji su žrtvovali svoje vrijeme i došli. Hvala volonterima, bili su predivni. Pomagali u svakoj situaciji i brinuli se za nas. Najviše Hvala mojoj sestri Vesni Janković koja me vukla kad je bilo najteže, unatoč petnom trnu kojeg trenutno ima.
Jasna Plemeniti
* * *
Poloj je prekrasan, utrka fantastična, ekipa organizatora super. Imala bi ja bolje vrijeme da se nisam putem druškala. Hvala na pitanju – ponoviti više neću. Ne mogu vam svima prirediti takve stresove. Uglavnom hvala Elviru Rakipoviću što je vjerovao da to mogu i savjetovao s treninzima, hvala Matej u Jukiću, jer ovo ne bi prošlo s osmjehom i bez kriza, onda hvala Zoranu Gerberu koji je zlatnim ručicama spasio moje noge. Hrvoje Bašić i Vedran Jesenović koji su me siroti i u grupi morali trpjeti. Nadalje moram se zahvaliti svima koji su trošili svoje slobodno vrijeme kako bi mi pravili društvo na treninzima (Marina Šestić ex Katavić, Nives Vračić, Hrvoje Ehman i drugi..). Hvala Marko Jurak, Darija Krstić što ste došli na kraj, biti zadnja podrška. Elvira Barišić Vugrin i Ankica Ana Paun hvala i vama što ste napravile cijelu avanturu i bile tamo. I za kraj Boris Lasović – da tebe nije bilo ništa se ovo ne bi dogodilo – 11 sati si čekao i za kraj sam dobila i buket, a nisam ja napravila ništa spektakularno – tamo je bilo ljudi koji trče fantastično. Ja sa revijalni trkač. Ali hvala svima na čestitkama baš godi i bit će još slika svaki dan po malo. Ipak ima tu 100 km. 🙂
Antonija Barišić Lasović
* * *
S obzirom da nisam trčao, na 5. Polojsku utrku – idem kao torba i usput fotografiram, snimam video zapise i družim se malo sa trkačima i znatno više sa logistikom. Otkud ja tamo? Jednostavno je – Centar Fizoton vl. Marija Bešlić iz Slatine, uz pomoć vrijedne Martine Pavičić iz Našica (također fizioterapeutkinja) svojim “zlatnim rukama” pomažu trkačima koji nastupaju za Nexe Team, da prebole krizu tijekom utrke. Inicijalni plan je uključivao trčanje polumaratona i snimanje sa GoPro kamerom na samoj stazi. Bile bi to zaista atraktivne snimke i zanimljivi intervjui sa trkačima s obzirom da se već dugo poznajemo i volim trčati. Ipak sam ja neki trčeći reporter. 😉 Nažalost noć prije sam spavao 2,5 sata, ustajemo oko 5 sati i vozimo 100 km do SB-a, a tamo hladnoća (max. +4°C), vjetar i dugotrajno stajanje u mjestu. Nekoliko puta sam pokušao skinuti odjeću i obući opremu za trčanje i zaključio da mi je to ipak malo previše. Žao mi je, jer nedostaju atraktivini kadrovi sa staze. 🙁 Možda drugi put, kad se oporavim od ozljeda ahilove tetive i koljena, i kad ne bude ovako ledeno na Poloju. Pojedine scene u video zapisu sam morao ubrzati za 25% zbog glazbe, je YouTube ne voli kad snimamo pozadinsku muziku. Sve u svemu, 100-ka je zahtjevna, a ni 50 km nije ništa lošija. Trkači izvlače maksimum na stazi, a logistika ih prati podrškom, hranom, raznim napitcima i na sve načine pokušava pomoći, a onda su opet sami punih 5 kilometara koliko ima jedan “krug”. Pratnju čine manjim dijelom članovi obitelji, a ogromna većina su trkači poput natjecatelja na stazi, ali sa ozljedama i zebnjom, jer i predobro znaju što se događa u tijelu i glavi svakog tko niže kilometre na vlastiti pogon… Organizacija izvrsna, a SB je za naše HR pojmove postao pravi velegrad. Čestitke upućujem svima i nemojte štogod zamjeriti, jer snimati se mora. 🙂
Miša Nicinger
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
