Papuk trekk & trail 2019.
23.11.2019.
Opuštena u toplini svoga doma slušajući pucketanje vatre, pokušavam srediti dojmove s današnje utrke… da, utrke… po meni tako tajanstvene, prema kojoj godinama razmišljam sa strahopoštovanjem znajući što ona znači u sportskom smislu i isto tako kako bi bilo divno sudjelovati u nečemu takvome.
Da, bilo bi, ali to nije za mene, to je za sportaše, to je za ljude koji se zaista bave sportom, koji ga žive, koji je protkan kroz njihovu svakodnevicu i okruženje. Ja to ne mogu, ja sam smotana, nikada nisam bila za to…. pokušavam naći hrpu razloga zašto to nije za mene, ponekad zbog ozljede, ponekad zbog nekih novih interesa, nedostatka vremena i tako u krug. Ali, cijelo to vrijeme u meni čuči onaj mali crvić hrabrosti i želje koji je ovaj put isplivao na površinu. Moram reći da je moje bavljenje sportom na razini rekreativke koja uz sjedalački posao i dvoje tinejdžera doma, pokušava uhvatiti poneku minutu slobode za sebe i svoje interese, a to je to famozno trčanje (koje mi toliko ne ide). 🙂
Papuk trek and trail, 23. studeni 2019. godine, naravno da se nisam usudila sama prijaviti, naravno da je to učinio netko tko vjeruje u mene. Sjedamo u auto i krećemo. Ne znam što me čeka, ali idem. Znate li što me dočekalo i ispratilo s ove utrke… sreća! Prošla sam stazu, naravno s mukom na uzbrdicama, padom na nizbrdici i laganim nogama na ravnim dionicama. Devet kilometara sreće, to je bila ova utrka, a na kraju prijatelji, stari i možda neki novi, ali svi s istim ciljem. Hvala vam svima što ste bili tamo, od Angela i njegove prekrasne ekipe Barabera do svih vas zbog kojih se vidimo i dogodine.
Tomislava Kuricek
Nakon dva oprobana traila, rekla sam si: “Na trail više ne idem, držim se ceste…“ Ali kako čovjeku, kada se slegnu dojmovi, u sjećanju uglavnom ostanu lijepi trenutci, tako sam se ipak odlučila prijaviti na Papuk Trek i Trail i oprobati i ovu naveliko hvaljenu utrku. Slušam ja tako preporuke drugih iskusnijih trkača kako ovu utrku svakako treba doživjeti, iako pomalo skeptično jer trail je trail i nikada ne znaš što te čeka, a iznenađenja, bar što se tiče utrka ne volim. I tako odlučim se oprobati, ni manje ni više nego u Active kategoriji na 19 km.
Startnina uplaćena, dogovoren prijevoz, odustajanja nema, makar kada je došla subota i sat zazvonio u 5 ujutro, mislim si : „Što mi je ovo trebalo? Umjesto da vikende odmorim i ispijam kavu u pidžami do 11 u toplini doma, idem se mučiti na još jedan trail…“ ali što je tu je, ekipa spremna čeka na dogovorenom mjestu i krećemo put Velike.
Iznenadio me veliki broj prijavljenih trkača i fenomenalna organizacija domaćina. Startni brojevi poprilično brzo podijeljeni, a užina koja nas je dočekala (jer smo u međuvremenu baš ogladnili od 2 satnog putovanja) bila je i više nego očekivana. I parkirno mjesto smo lako našli u samoj blizini startnog centra. Paketi zadovoljavajući, veličine majici odgovaraju stvarnim brojevima.
Start sve tri kategorije kreće po planu, u točno određeno vrijeme, tako da se ne smrzavamo dugo vani. Vrlo brzo počinju usponi na stazi, ali kako smo na samom početku odmorni, idu poprilično glatko.
Vrijeme idealno, bez vjetra i velike hladnoće za ovo doba godine. Kako zalazimo dublje u šumu, usponi postaju sve žešći. Na svu sreću ipak su u prvom dijelu utrke i veći dio trkača više hoda nego trči. Dok odmaram i dolazim do daha, uživam u ovoj zaista predivnoj stazi i prirodi koja ju okružuje. Punktne točke dobro raspoređene i izuzetno ljubazni volonteri koji nas tješe i obećavaju da uspona više nema (što nije istina). Drugi dio utrke ide oštrim nizbrdicama dolje, što je divota za one koji ih se ne boje. Ovdje uživam, u punom smislu, jer noge idu same dolje i čovjek ima osjećaj da je jako brz i leti doslovno…
Oduševila me ova utrka i preporučila bih ju svakako za ljubitelje traila, ali i za one koji bi se rado okušali u njemu. Staza nije pretjerano zahtjevna, niti opasna, a višesatni boravak u ovoj predivnoj šumi je izuzetan doživljaj.
Pohvala domaćinima za odličnu organizaciju. Jedino nedostaju finišerske medalje koje bismo, vjerujem, svi rado imali kao uspomenu na ovu izuzetnu utrku.
Gordana Delić
Dočekala 23. studeni 2019. godine, datum gdje je adrenalin preuzeo svaki dio mene. Jutro smrzlo, neispavano, ali srce ludo jer želi baš taj treil – PAPUK treil, ni manje ni više kod organizatora BARABERA. Ekipa entuzijasta, manje više organiziranih ili više neorganiziranih ljudi u smislu spremanja, trčanja svega u auto… hihihihi… sve treba, nemoj da fali.
Putovanje kroz Vallis aureu uvijek ostavlja puninu u očima i neki topli titrajući osmijeh. Put putuje i stigli u Veliku, naše odredište. Ljudi ima dovoljno da se raspametiš, jer uglavnom treba malo za zadovoljstvo, sreću… Radujes se susretu sa ostalim trkačima, nekima kapa dolje što su nevjerojatni, a nekima divljenje što su za svoju prvu utrku odabrali Papuk treil. Podigli paket, pohvala za famoznu majicu koju sam odmah obukla za utrku jer je toliko cool, pregenijalno stoji, ističe figuru. 🙂 Odabrah AKTIV, utrka od 19 km, nisam pogriješila na odabiru, pokazao se zahtjevan, fenomenalan, uhićen, krajobrazan u ogromnim količinama, jesensko bakreni, a najvažnije brdovit, brdovit i opet.
Neću više dužiti sa pisanjem, još sam pod dojmom tolikim da ne znam kako da se smirim jer na kraju od fantastične utrke do fantastičnih ljudi treba samo jedno. Odabrati treil. Priroda zna što učiniti sa tobom, zna samo najbolje. Pozdrav svima, neka bude u skladu sa jesenskom prirodom. Šuškavo… 🙂
Monika Bizik
Zasigurno ste već shvatili da su Tomislava, Gordana i Monika oduševljene: sudjelovanjem, organizacijom, ljudima, klopom, slavonskim gorjem i sve u tom stilu. Ali to nije sve! Nikada lakše i brže nisam dobio drugo, treće i četvrto mišljenje za ovu malu reportažu. Sažalile se, valjda. 🙂 Cure hvala vam na vremenu, trudu, lijepim riječima i doprinosu. Slijedeći put nemojte samo hvaliti, slobodno spomenite i ono što vam se nije svidjelo.
Velika ima to nešto, zbog čega je predodređena za povelike skupove među kojima prednjače Papučki jaglaci ili Papuk Trekk and Trail manifestacija. A sad sklopite oči i zamislite da se ova utrka odigrava u lipnju ili početkom rujna mjeseca i teleportirajte se 15 godina godina u prošlost, u vrijeme kad su velički bazeni rashlađivali kupače i pružali uslugu vodene masaže. No, to je već tema za plakanje, jer su imbecili većinu dobrih stvari iz prošlosti odbacili i/ili uništili, a sva moguća kapitalistička sranja prihvatili.
Nedavno smo vidjeli da i drugi gradovi mogu okupiti mnoštvo, ali organizacijski problemi uzimaju danak. Socijalističke navike se sustavno odbacuju, a za kapitalističke jednostavno nemamo ni novaca, ni sluha, pa lijepo dovedete tisuću ljudi i ne znate što ćete sa njima. 🙁
Danas su Baraberi pokazali snagu i odradili sve kako spada ili skoro sve, jer nije bilo tih nesretnih finišerskih medalja (i što nisi pokupili sve ono lišće, kamenje i granje po Papuku haha). Bilo je tu uistinu svega, dobar prostor, hrana, WC, zaštita od kiše, vjetra, hladnoće, volonteri na zavidnom nivou, sve sa smiješkom i bez panike. Ne mogu zaboraviti tete na Kalnik trailu kojima je netko naredio da to rade, a nisu imale pojma, niti su željele tamo biti! Kod mnogih organizatora nema ni dovoljno vode poslije utrke, a o hrani da ne govorimo. Sve je više udruga koje organizacijom lokalnih utrka samo žele na brzinu uzeti novce, kako bi imali sredstva za putovanja na egzotične destinacije. Srećom, Baraberi imaju ljude, snagu i znaju organizirati ovakve sportske manifestacije, a sada su doveli i profesionalce sa 3sporta.com da odrade medijski i fotografski dio. Like and big hug. 🙂
Istrčao sam malo više od 26 km, od čega je 19 km bilo neoznačeno trakicama. Dobrim dijelom smo trčali po planinarskim markacijma, no zbog trekking načina dosta smo trčali izvan bilo kakvih markacija, staza i puteva. Bilo je tu kamenja, kupina, grana i inih sranja. Malo su mene vodili, malo ja njih, pao sam i gadno udario lijevu nogu, na drvo koje nisam vidio od lišća. Svima sam savjetovao da izbjegnu kamenolom, a na kraju sam prihvatio sugestije za kraćenjem staze i to me koštalo gadnog pada, ozljede na desnoj nozi i 25 minuta gubitka dragocjenog vremena dok smo bauljali upravo oko tog nesretnog kamenoloma. 🙁
A sada nastavak poslije dugačke i dobro prospavane noći…
Jutro poslije, samo jedna ozljeda boli i to jako… Prvi pad se dogodio negdje na 13-om kilometru, drugi na 20-om točno iznad kamenoloma. Kad završim ovaj osvrt palim TV i stavljam led na natučeni bedreni mišić. Prst na desnoj ruci je malo natekao, ali nije slomljen. Dobro je. 🙂
Podsjetimo se… trekking i trail utrke nisu isto. Na trekkingu staza nije obilježena, skretanja nisu vidno označena, kontrolne točke su postavljene negdje sa strane i treba se pomučiti. Trekking traži poznavanje kartografije, GPS, kompas, orijantacijske vještine i odabir pravog puta tj. poznavanje terena i opasnosti koje se tu kriju (kamenjar, šikara, kupine, duboka voda, litice, blato, šumska sječa).
Upravo iz tih razloga 99% modernih utrka u prirodu su Trail tipa, gdje su staze vidno markirane (trakicama ili zastavicama), križanja i odvajanja imaju putokaze i trči se poznatim i prohodnim stazama sa minimalnim rizikom od skrivenih prepreka, mogućih ozljeda i na kraju lutanja. To znači da nema dilema, čitanja karte i upadanja u nemoguće situacije. Trči se brže i opuštenije.
S obzirom da sam trčkarao najtežu i najdulju (Challenger) utrku koja na 80% predviđene rute nije imala trakice, ali i činjenica da je ovo jedina utrka u Slavonsko-baranjskoj trail ligi koja ima trekking koncept svi su poludjeli! Zašto?
Zato, jer na trekkingu imate obvezu ovjeriti svoje kartice na kontrolnim točkama i putanju birate sami, onako po slobodnoj volji. I tu je veliki zajeb, jer taj odabir uglavnom nije dobar i upadate u razne probleme i teškoće. Najbolje je držati se poznatih staza i puteva jer su vam tako izgledi znatno bolji, a mogućnost padova minimalna.
Dodatni je problem i taj što ja poznajem Papuk puno bolje (čitaj jako dobro) od mnogih sudionika, ali nemam želju ići sam i želim biti vođen od strane nekoga tko to zna bolje (ili misli da zna), voli to raditi ili ne zna ništa drugo. 😉 Odavno sam zaključio da me vodička služba ne zanima, ne zanima me ni GSS, čak ni planine (auuu pa otkud to smijem izreći?).
Mene zbog načina života i posla koji radim – zanimaju samo i isključivo ljudi! Priroda i utrke, to mi je nekako usput, nešto kao pomoćno sredstvo da dođem do ljudskih životinja i kakvog-takvog kontakta sa njima. 🙂 Kada bih na utrkama išao po vlastitom izboru, to bi značilo još jedno samovanje u nizu. Ma zajebi! Zato radije biram društvo i pogrešne staze nego ispravne i sigurne u samoći. Shvatili ste… Siguran sam da je svima vama teško razumjeti što znači internetski posao i rad od kuće, i tako zadnjih 25 godina.
Challenger je zbog želje za dokazivanjem i bezglavog jurcanja izvan sigurnih staza – utrka visokog rizika! Nema tu nikakvog užitka, promatranja, druženja, trči se, sapliće i pada. Mišići na dugotrajnim usponima pucaju, srce ide do 205 otkucaja u minuti, a pluća vrište. Jel’ baš tako? Nije! Još je gore od toga. 🙂
Active i Light kategorije su puno bolji izbor jer ima više ljudi, staza je najvećim dijelom obilježena, manje je prepreka i opasnosti nego kad se krene po azimutu i zanemari konfiguracija terena.
Sve planinske ceste i šumske staze vode najpitomijim dijelovima gorja. Kada se krene najkraćim putem, nailazite na mjesta koja nije moguće preći bez specijalne opreme, iznimne snage i izdržljivosti, a sve to uz ogroman rizik od padova i teških ozljeda. Nikada ne treba smetnuti sa uma da veći dio Papuka uopće nije prohodan! A Slavonija je sve samo ne ravna.
Ove godine tlo je bilo prekriveno debelim slojem svježeg lišća, koje uspješno skriva bezbojne grane i kamenje, čime mogućnost pada eksponencijalno raste. A to se i događalo.
Pojedini su trkači nosili štapove. Oni znaju biti korisni na planinarenju kada imate teški ruksak na leđima, a na utrkama nešto manje jer često smetaju i opasni su za druge sudionike. S pomoću štapova se na kosinama lakše održava ravnoteža, rasterećuju se koljena na spustu, snagom ruku pomažete nogama na teškim usponima. Štapovi su općenito dobri za jačanje ruku, mišića grudnog koša i leđa. No, morate jako paziti da nekome ne iskopate oko ili na neki drugi način ozlijedite ljude iza vas. Stoga, ako trčite iza nekoga sa štapovima napravite minimalno 2 metra razmaka! Ovo je jako važno!!!
Zbog težine i duljine utrke, i svega što se događalo – nisam bio za neko druženje i opuštanje. Nije bilo intervjua na stazi, a ni poslije. Nisam upoznao nova lica, upamtio imena, nikoga “zapratio” na FB (dapače nekoliko sam “otpratio”). Naime, dok sam stigao na cilj, mnogi su već bili opušteni, ugrijani i pripiti (oči na pola koplja), a sa takvima ne komuniciram jer se kasnije ničega ne sjećaju, i to mi je glupo. Nisam ljubitelj birtija, kafića, duhana, alkohola, popuštanja kočnica i praznih priča. Uvažavam, poštujem, volim, ma sve… ali ne mogu… Jbg.
Od hladnoće sam jedva presvukao mokru odjeću i malo se utoplio. Uslijedila je priča o rezultatima i mukama na stazi, klopa, proglašenje pobjednika i vožnja doma. Uvježbanom oku neće promaknuti dobro raspoloženje svih na startu, a onda stanje duha i tijela na stazi. Većina trkača je OK, pozdrave, bodre, nasmiješe se, pomažu jedni drugima, ali ima i onih što klonu duhom i tijelom, kao i pojedinaca koji mrzi sve oko sebe i postanu bezobrazni. To nije samo čudno – to je i jako ružno. 🙁
Što se mene tiče – želim opet i još! 🙂 Trčati se mora, biti u društvu ovakvih ljudi je privilegija svih nas koji to volimo i možemo. Vjerujte mi, nije se lako uspoređivati sa svim tim lijepim, mladim i zdravim dečkima & curama, a nije ni smisao. Bilo bi zgodno napraviti trekk and trail, svatko sa svojom generacijom. Hahaha. To bi bio pomor epskih razmjera. 🙂
Bacite pogled na video i galeriju fotografija kako biste popunili praznine u ovoj priči i nemojte biti odveć strogi. Ipak sam ja sudionik najteže utrke i vaš trčeći reporter. Tehnika mi je slabašna, a svjetlosni uvjeti su bili upravo žalosni. Nigdje sunca, ni reflektora. 🙂
Do novog znojnog susreta sa vama, šaljem toplo-hladne pozdrave (prema zaslugama) i vidimo se na Božićnim Krndija trailu…
Miša Nicinger
Rezultati: Papuk trekk and trail 2019
