100 Miles of Istria 2019. (iz prve ruke)
12./13.04.2019.
Ova je reportaža plod izjava sudionika iz Slavonije: Damir Kligl (Blue staza 110 km), Tomislav Bilandžić (Red staza 168 km), Antonio Dujmović (Blue staza 110 km), Angel Milišić-Zečević (Blue staza 110 km), Krešimir Valentić (Green staza 67 km), Eniz Jašarević (Blue staza 110 km), a za dramatične video zapise sa Vojaka zaslužna je ultramaratonka Jelena Sekelj koja se automobilom sa ljetnim gumama probila do vrha.
Red staza 168 km (Tomislav Bilandžić)
Nažalost, moj pokušaj završavanja najduže utrke (168 km) na 100 milja Istre nije uspio. Ne mogu reći da se nisam dovoljno pripremao, a imam i iskustvo dva puta završene 110-tke na Istri tako da mi je i teren poznat i nije bilo (većih) iznenađenja no ovo je bila trka u kojoj se stvarno mora sve savršeno poklopiti da bi čitavi stigli do kraja. Ja nisam, otpao sam u Butonigi na 117. kilometru uglavnom zbog smrzavanja i iscrpljenosti.
Trka je krenula iz Labina u petak u 16:00 sati i odmah je počela lagana kišica tako da je bilo sklisko i blatno po ionako teškom kamenjaru. Do prve kontrolne točke u Plomin luci došao sam zajedno s prijateljem Petrom Šokčićem i to relativno brzo, za nekih sat i 40 minuta, no nakon uspona iznad Prodola trčali smo po jakom vjetru po kojem jednostavno nismo smjeli stati niti sekundu jer bi se odmah počeli smrzavati – na tom dijelu nema šume niti ikakvog zaklona, a ova je dionica trajala barem dva sata.
Onda je krenuo uspon na Učku (Vojak) i snježna mećava. Iznenadilo me koliko je snijega napadalo za kratko vrijeme – nije to bila božićna idila nego prava vijavica i jako niska temperatura. Naravno, trkači trče u laganoj odjeći, a ne u pernatim jaknama tako da i ovdje nije bilo moguće stati niti na kratko jer odmah kreće treskavica i nema pomoći nego nastaviti trčati.
Na vrhu Učke izgledalo je apokaliptično – mrak, sve zaleđeno i zameteno, nigdje nikoga samo jedva vidljivi tragovi u snijegu i gdje koja zastavica za usmjeravanje trkača. Još 4-5 kilometara klizave nizbrdice do planinarskog doma Poklon i kontrolne točke.
Nakon Poklona bilo je OK jer nismo na tolikoj visini i zaštićeni smo šumom pa sam do Brgudca (negdje 55. km) prošao bez problema. Ovdje je Pero (Petar) potpuno promrzao jer je sva odjeća na njemu bila mokra. Tu smo par minuta kontemplirali što ćemo dalje i kako preživjeti noć.
Pero je odlučio krenuti no samo nakon par minuta shvatio je da je vani brutalno hladno i da se već na početku dionice trese i da neće izdržati. Bilo je negdje 1:00 sat u noći i on se vratio do kućice u Brgudcu, a ja sam nastavio brzim tempom uzbrdo jer se jedino tako mogu ugrijati. Tu su me negdje počeli stizati trkači Blue utrke (110 km) pa sam u trku uspio popričati s Damirom Kliglom i razmijeniti pozdrave s Majom Urban koja je letjela kroz šumu.
Svaki drugi trkač imao je blatnu stražnjicu jer su masovno padali na skliskim nizbrdicama. Do Trstenika sam se nekako dovukao i tamo sam konačno sjeo i pojeo nešto hrane. Čekao sam da izađe sunce jer nisam više mogao izdržati hladnoću.
Sa suncem sam izašao iz šatora u Trsteniku i krenuo prema Buzetu. I ovdje ima dosta uspona i nije baš teren za trčkaranje no sustigao me Antonio Dujmović sa Blue utrke i „povukao“ zadnjih 10-tak kilometara do Buzeta i sigurnosti sportske dvorane.
U dvorani sam iz svoje „drop bag“ uzeo suhe patike i čarape, pojeo i popio nešto, i onda ležao na podu barem sat vremena tresući se lagano i nadajući se da će mi se vratiti energija. Nailazila je ekipa s Blue staze – Angel, Dario i ostali u manje-više solidnom stanju i lagano su kretali dalje.
Iz Buzeta sam krenuo u 10 prijepodne prema Humu i iako je dionica lagana na tri ili četiri mjesta mora se prijeći nabujali potok pa onda skidam patike i čarape prelazim bosih nogu potok, sušim noge, mijenjam flastere na žuljevima i nastavljam dalje.
Tu nije bilo previše ekipe jer je dionica samo za moju Red utrku pa sam hodao sam, krepao mi u međuvremenu mobitel i bio sam onako, bezveze.
U Humu sam popio gel, kavu, uzeo hranu, vitamine, sol – sve što sam mogao ali nikakve koristi – krenuo sam prema Butonigi i to je bila patnja, ne mogu potrčati, a hodanju nikad kraja.
I to je bilo to Butoniga kraj – 117. km, 4.500 metara uspona i moraš odustati 51. kilometar prije kraja utrke.
Čestitke svima koji su završili Blue i Red ove godine – stvarno je bilo zeznuto.
Red staza 110 km (Damir Kligl)
Odlična organizacija, vrijeme kakvo sam želio, staza zahtjevna i teška i na kraju ravni dio koji mi uvijek odgovara… Što sam iskoristio od toga?
Par glupih grešaka u startu me malo izbacilo iz ritma, prvo sam obukao na startu vjetrovku jer je gore padao snijeg i nakon 1. km stao, skidaj ruksak, vjetrovku, spremaj sve nazad…
Ma što je dvije tri minute na ovakvoj utrci… Eee pa puno, jer staza je u tom dijelu prešla u single track, jako teško pretjecati znatno sporije trkače. Trebalo mi je skoro 5 km, da se vratim na poziciju gdje sam bio prije stajanja uz znatno više utrošene energije.
Na 1.000 m/nv vjetar postaje užasno jak, leden, snježna mećava mi naprosto ne dozvoljava da nastavim dalje u majici kratkih rukava. Ponovo stajanje, skidaj ruksak, vadi vjetrovku koju vjetar vrti i zapetljava da je gotovo nemoguće obući ju. Navučem jedan rukav, drugi se već zapetljao s kapuljačom…
I tak’ navučem ju nekako i narednih 400 m uspona lovim ravnotežu dok jednom rukom pokušavam naći kapuljaču koja se spetljala… Konačno vrh, vjetar i snijeg neumorno udaraju u lice, svjetlosni trag lampe daje kontra bljesak, koji meni koji sam poprilično ćorav čini veliki problem i nisam vidio skretanje s asfalta na singlicu i naravno, prozujim dalje… Srećom, ovo je treća utrka tom stazom i osjetim da sam predugo na asfaltu, vraćam se nazad uz sam rub tražeći zastavice koje vjetar toliko posavijao i snijeg pokrio da ih gotovo i nema. Vidim svijetlost u šumi koja se kreće, dobro je… to je to, staza je tu…
Konačno krećem dolje punom snagom opasno riskirajući jer spust do Poklona nije nimalo bezazlen. Nailazim na Maju Urban koja je trabala biti iza mene, ali eto nije zbog mojih gluposti… Jadna Maja se muči s lampom, nitko od trkača ne želi stati i pomoći joj sa svijetlom, vjerojatno zbog hladnoće i želje da pobjegnu što prije s vrha. Pomažem joj zamijeniti baterije i oboje se molimo da nije u pitanju lampa… Neopisivo olakšanje kad je lampa zasvijetlila potpomognuta novim setom baterija… Bježim odmah dalje i tu osjetim čudan osjećaj u stomaku, donji dio stomaka, baš nisko… Ipak ignoriram to i dosta brzo dolazim na Poklon i vraćam poziciju koju sam imao na usponu, tj. tik do Nenada Ostojića.
Ne zadržavam se, ništa mi ne treba, samo prolazim kroz šator i tad na makadamskoj cesti gdje sam planirao ići brzo, počinju grčevi. Ne sjećam se kad sam imao grčeve u stomaku takvog intenziteta. Uopće ne želim opisivati kako sam došao do Buzeta. Držao sam priključak uz Nenada do vrha Žbevnice, ali nizbrdo više nisam mogao pustiti noge jer tad me već uhvatila upala trbušnjaka od naprezanja i napinjanja od bola.
Buzet: Dali Dokic me vidi, i vjerujem da je vidjela da sam u u užasnom stanju, donosi mi nešto pojesti, ali jedva sam dva zalogaja stavio u usta. Tad vidim Miluša Bošković, i ona mi daje probiotik i dalje nastavlja sa mnom. Od Buzeta do Oprtlja sam poput učenika pratio njen tempo, puno mi je to značilo jer koncentracija mi je bila ravna nuli, ne znam kako bih pratio stazu jer, dio od 100 milja poznajem, ali ovo mi je nepoznat dio u početku, međutim kasnije, prepoznajem dijelove staze od prvog izdanja 100-majlerica kad je staza išla u suprotnom smjeru, tj. start je bio u Umagu.
Uglavnom, probiotik čini svoje i ja se polako vraćam, počinjem osjećati tempo, snaga se vraća. Na Oprtlju slušam savjet Miluše i cijedim limun… Užaaaas, odvratno je, ja ne volim kiselo, ali se već par minuta nakon Oprtlja vraćam nazad jer sam zaboravio štapove!
Međutim, sve se mijenja, brzo sustižem Milušu koja je dosta iscrpljena i kaže mi da idem dalje… Napuštam ju, pomalo i s grižnjom savjesti, jer puno mi je pomogla, a sad ja bježim… Mislio sam da će me sustići na usponima gdje je stvarno moćna, ali ja sam se skoro sasvim oporavio. Od Grožnjana sam držao ritam oko 5:0 po km bez ikakvih poteškoća, na trenutke sam želio i brže ali nisam mogao više naći inspiraciju, i sama činjenica da sustižem trkače koji su išli na 41 km me učinila zadovoljnim.
Zadnji dio, cca 13 km trčim kao da je tek bio start, održavam tempo s lakoćom. Sustižem Domagoja Krebera i njegovu ekipu i prolazim uz njih kao da sam ja tek krenuo. Pred ciljem sustižem Kristijana Hađura koji je također išao 41 km, i ulazim u cilj… Vrijeme: 15:29:31.
Planirao sam ići ispod 14h, znam da sam spreman za to, i da mogu, tako da je ovo s jedne strane moj poraz, ali zapravo puno veći uspjeh, jer prebrodio sam cca 60 km bez razmišljanja o odustajanju i sl. Pobijedio samog sebe, bol, iscrpljenost, i najbitnije, kad je već nestao i motiv, ja sam se vratio i nastavio…
Velika zahvala Dragomir Bili Čović, koji je bio velika podrška tijekom utrke, Miluša Bošković koja me doslovno vratila među žive, i svim onim dobrim ljudima u organizaciji koji su učinili sve da ova utrka i dalje bude na vrhu.
Vidimo se i nagodinu, možda nađem motiv i za treću stomajlericu, možda 41 km jer to mi još nedostaje… Vidjet ćemo… 🙂
Blue staza 100 km (Antonio Dujmović)
100 Milja Istre i moja prva stokilometrica. Nakon prošlogodišnje prve utrke od 70 km na Green stazi odluka je pala – moram pregaziti stokilometara utrku i gdje drugdje nego na Istri Blue.
Nakon priprema koje su trajale cijelu zimu došao je red na sam čin. Subota sjedamo u bus kiša pljušti i tu se javlja nervoza na najjače, jer startati utrku mokar je nešto najgore.
Ipak nas je vrijeme u Lovranu na drugoj strani Učke pomazilo (barem za sada) i start kreće, peglam s Angelom i penjemo Učku, sve je OK do samog vrha, a tamo kaos, mećava, puše, pada… sveee!!!
Nekako smo se stisnili i pregurali to. Idemo lakšim tempo jer prvi puta gaziti 100km treba dobro izvagati kad tiskat i koliko. Na Brgudcu okrijepa i tamo vidimo Petra Šokćića nažalost odustao sa 100 milja zbog hladnoće i kiše koja ih je prala cijeli prvi dan. Peglamo dalje.
Poslje Trstenika Angel ide teško i osjeća se umorno i tu odlučujemo da ja idem, a on će laganini do Buzeta pa šta bude.
Spust do Buzeta sam odradio s Tomislavom Bilančićem koji također gazi 100 milja pa sam ga pokupio i malo pogurao. Buzet tranzicija trošim malo više vremana, presvlačenje, punjenje, klopica.
U međuvremenu dolazi Angel Milišić-Zečević i izgleda mi da se oporavio, što će se kasnije ispostaviti točno. Svjež sam i to jako… peglam dalje Oprtalj, Grožnjan, Buje i sam kraj Umag. Tu zadnju dionicu sam istrčao kao da je utrka od 30km… znam na cilju me čekaju moji dragi ljudi, tu se već spajamo i sa žutom stazom i svi ti ljudi tebi plješću kao da si ti nekakva super star zvijezda, a tako ćeš i ti njima čim dođu još malo do starta.
Ulazak u cilj, euforija, moja teta, Dunjina mama, Damir Kligl čeka s pivom on je svoje odradio odavno. To je mojih 100 metara slave, sjajno. 🙂
Utku sam završio na najljepši mogući način, bez bolova, bez ozljeda, krize, grčeva, žuljeva, iscrpljenosti i baš sam uživao. Do kraja dana smo popratili moju Dunju (Dunja Straka) koja je gazila svoju prvu trku od 70 km Green i uspješno završila, bravo Dunja!!!
Još jednom čestitke Damiru, Martini, Mireli, Kreši, Kruši, Patku, Dexu, Angelu, Teti i Dunjinoj mami, Ani , Đuki, Dunji na utkama i na suportu. Kako sam si rekao da želim sve staze sa 100 milja Istre za mene je ostalo da odradim najlakšu i najtežu. Mislim da će najlakša ostati za kraj.
Ovu utrku posvećujem svojoj pokojnoj majci za rođendan koji je bio 11. travnja.
Navijači i snimatelji na Vojaku (Oskar Možgon i Jelena Sekelj)
Oskar Mažgon i ja bili smo support na utrci prijateljima na 100 milja. Nakon Plomina išli smo na Učku pričekati naše. Kad smo vidjeli kakvo je vreme znali smo da natjecateljima treba podrška na vrhu pa nismo ostali na Poklonu, nego krenuli na Vojak.
I sami smo trčali ovakve utrke i znali smo da bude im teško. S ljetnim gumama na autu jedva smo se uspinjali autom prema Vojaku.
Bilo je previše snijega pa smo auto ostavili, navukli na sebe sve kaj smo imali, stavili lampice i nastavili pješke. Došli smo na Vojak i spustili ne malo niže da nas vide i čuju na usponu. Ja sam imala zvono, uspomenu iz Chamonixa, pa sam njime zvonila sve dok ga nisam razbila. Vikali smo iz sveg glasa da nas čuju od vjetra, puštali muziku na mobitel i zvonili. Znali smo kaj im najviše treba u tom trenutku. Znak da je kraj skoro blizu. Najsretniji smo bili kad smo vidjeli da smo ih nasmijali i oraspoložili i pomogli im s dodatnom energijom na tom usponu.
Pogotovo dok su nam rekli da su nas čuli sve od početa uspona. A ono kaj smo mi od njih dobili, samo ti pogledi i osmjesi, neprocjenjivo je! Kako smo bili supporteri našima ostali smo još neko vrijeme nakon njihovog prolaza i morali juriti na Poklon, pa nismo uspjeli dočekati sve natjecatelje.
No, navijali smo mi i dalje cijelim putem do Umaga. Neki su mislili da haluciniraju kad su nas viđali po Motovonu u noći, po tko zna koji puta ta dva dana. Čestitke od srca svim gladijatorima koji su trčali na 100 milja Istre!
Blue staza 110km (Angel Milišić-Zečević)
Sad kada su se svi lagano i(z)spisivali i objavili svoje doživljaje na #100miljaIstre pa da i debeli napiše par riječi kako je bilo na #blue110km…
Započeo bih tekst stihovima poznate nam (malo izmjenjene) pjesme Dine Merlina, pa kaže:
Danas se osjećam bolje,
Danas mi sunce sja.
Nije tako bilo,
Proteklog vikenda…
Što bi to značilo?!
Nastupih kako sam napisao u kategoriji “Blue course” 110 km. Start sa Antoniom do Poklona stižemo za 2:27 što mislim da je odlično vrijeme. Nastavljamo za Brgudac i na spustu kod mene kreću želučani problemi i još neki bio je mrak pa nisam vidio. 😁
Prolazimo Brgudac čujem kroz maglu u glavi kako Jelena Sekelj govori nekome… citiram: jbte ja ga sada prvi puta vidim da se ne zajebava! 😱 A u meni jesen je, mada kažu svi da je proljeće… opće preživljavanje… dolazimo do Trstenika, sviće polako, govorim Antoniu da dalje nastavi sam jer ja sam pred odustajanjem, srećemo Jelena Brezak koja kaže da odustaje, daj me nemoj zabavat! 😱 Zagorka odustaje?!
Nakon kratke rasprave odluči ona da ne odustane i da ćemo zajedno (Antonio nas napušta) do Buzeta lagano pa ćemo vidjeti za dalje. Nakon 1. km Jelena ipak odluči da me napušta, nastavljam sam. Negdje, nemam pojma gdje, na usponu pretječem Antonia koji isto nema pojma kako sam ispred njega (kaže stao je slikati) opet se rastajemo nakon par kilometara i zajedničkog slikanja.
Uspijevam dopuzati do Buzeta, tamo teškom mukom se nagovaram da popijem rehidromix, kad nisam umro mrtav već i pobljuvao sve one drage tete na okrepi 😁 i dvije čaše juhice i pojedem paštu i nutelu i prkmez i popijem magnezij i sve zalijem kavom, kakvo buđenje! 👌💪💪🤢
Dolazim sebi nakon 40 km preživljavanja, pričanja sa dragim Bogom (a baš smo se napričali), medvjeda i zmija i koje čega šta sam sve vidio… sjetih se (ako odustaneš), prvo najebo si od žene za sve dane i vikende kad te nije bilo dok si bio na treninzima i utrkama; drugo, takmičiš se na prvenstvu Hrvatske, a imaš i obaveze prema Damir Černić; treće, ipak si ti MDP i ekipa iz #baraberextremeteam kluba te voli; i tako dalje i tako dalje… svih vas dragih prijatelja koji ste me pratili.
Dolazim polako sebi, prolaz kroz potok je bio pun pogodak utrke, ladim koljena, zglobove i jaja i dva uspona prema Oprtlju odrađujem kao da sam utrku krenuo.
Prolazim Oprtalj i daljem gas… tabla 30 km do cilja, ja imam 4 sata i 50 minuta… reko’ debeli bio ti je cilj 20 sati, dokaži si da ti to možeš…💪💪i naravno da sam mogao, dolazim u cilj za 19 sati i 52 minute…
Hvala Sandra tebi i ekipi na bodrenju i šta si mi nabijala pace zadnjih 500 m…
Po ulasku u cilj govorim ekipi… nemoj da mi netko spomene više utrku preko 40 km… poslije se sjetih da sam Dragomir Bili Čović obećao doći na DUT na 65 km i jbga pojedem 💩 u startu. 😁
A danas… danas već drugi dio stihova poznate nam Dine Merlina (malo izmijenjene) pjesme…
Dodaj mi tu gitaru,
bas cu zasvirati.
Onu tvoju staru…
Alen Paliska kad kreću prijave za 100 milja Istre 2020…?! 😁😂
Green staza 67 km (Krešimir Valentić)
100 milja Istre – moj prvi Ultratrail. Četiri staze 41km, 67km, 110km koja je ujedno bila i prvenstvo Hrvatske u trail trčanju, te ona najzahtjevnija od 100 milja (168km). Ja sam odabrao stazu pod nazivom Green course 67km za koju sam se spremao protekla tri mjeseca. Start je bio u Buzetu s početkom u 12:00 sati, a cilj u Umagu.
Stazu sam svladao za 8:46:24h. Prema mjerenju mog Garmina bilo je nešto manje od 2.400m/nv. Sve uzbrdice sam svladao bez problema ali zbog strmih nizbrdica sam dobio upalu trbušnog zida i to me dosta ometalo da razvijem brzinu na ravnim dijelovima.
Prvi plan je bio samo istrčati u nekom normalnom vremenu, a onda sam si rek’o ‘ajmo to odradit ispod 8 sati. Međutim 20. km od cilja sam shvatio da tu dužinu s ovim komplikacijama ne mogu istrčati ispod 2 sata. Smanjujem tempo i laganim trkom idem prema cilju.
4. km prije ne skrećem na pravom mjestu jer nisam vidio zastavice zbog mraka (bilo mi lijeno vaditi lampu) ali mi je Slovakinja koju sam prije toga obišao viknula da se vratim.
Vraćam se nazad i pri tome vičem trkača koji je bio ispred mene da se vrati. Stavljam lampu na glavu i nastavljam prema cilju. U cilj sam ušao uz gromoglasnu podršku navijača kojih je bilo duž cijele staze u svakom mjestu. Vrhunska organizacija s preko 400 volontera i medicinskog osoblja. Za prvi puta nije loše i vraćam se iduće godine popraviti rezultat!
Blue staza 110 km (Eniz Jašarević)
Evo malo o dojmovima sa utrke i cijelom iskustvu. Na utrku smo krenuli dan prije u pratnji Tihomira Djedovića i Staše Šimunovića. Tremu i nervozu sam imao sve do starta. Noć prije nisam baš dobro spavao a nije ni Tomislav jer je uzbuđenje bilo veliko!
Utrka je startala u petak 12.04.2019. u 22:00 sati iz Lovrana. Padala je lagana kišica, ništa strašno.
Treme nema, nervoze nema. To je to! Sve ili ništa , nema predaje! Ne odustajemo, ili ćemo doći na cilj ili nas nose na nosilima!
Odmah od samog starta počinje uspon na Učku i najviši vrh Vojak (1400m).Vrijeme je bilo OK, ništa strašno do jedno 1.000 m nakon čega počinje jak vjetar i snježna mećava. Pošto je uspon do samoga vrha bio stjenovit i strm, a već je napadalo snijega i neki dijelovi su se zaledili i bili su skliski, stvorila se kolona. Do samoga vrha kretali smo se sporo. Napokon dolazimo na vrh gdje nas udara jak vjetar, hladnoća i snježna oluja. Sada se možemo kretati brže jer se razrjeđuje gužva.
Zbog vremenskih uvjeta, sigurnosti i kolone, na Poklon dolazimo za 3h i 12 min (Limit je 4 h). Izgubili smo puno vremena! Tu nas dočekuju Staša i Tihomir. E sad tu radimo grešku jer ni jedan ni drugi ne uzimamo dodatnu topliju odjeću. Uzimamo redbull i jedemo limun. Nastavljamo dalje, pada lagana ledena kišica i malo snijega, tu i tamo ima magle i počinje brutalan spust prema Brgudcu.
Padamo obojica nekoliko puta zbog skliskog, strmog, teškog i blatnog terena. Zatim opet uspon i onda napokon ravni dio. Trčimo, i tu prvi puta osjećam hladnoću. Mokar sam od znoja i hladno mi je za trbuh i prsa. Moram piti tekućinu koja je ledena. Ohladila se u bidonima zbog vremena. To me dodatno pothlađuje. Tomislav potvrđuje da je i njemu hladno i da se moramo kretati. Napokon Brgudac!
Ulazimo u dom, skidam jaknu i skidam sa sebe jednu kratku majicu koju sam imao preko dugih rukava. Mokra je od znoja! Pijemo topli čaj i toplu juhu koja nam podiže temperaturu. Jedemo što više limuna (tko bih rekao da će mi limun biti fin). Majicu spremam u prsluk (previše je mokra i nikakve koristi od nje), navlačim jaknu i krećemo dalje. Počinju opet teški usponi sve do Trstenika.
Na Trstenik dolazimo ranom zorom, jedemo slaninu i sir, pijemo čajeve i juhe, coca colu i malo čokolade i naravno opet limun! Hladno je i dalje ali ne toliko, temperatura lagano raste i bit će bolje! E pa neće! Penjemo se na Ćićariju gdje nas dere brutalna bura, ne čujemo jedan drugoga od vjetra, gledamo se i smijemo (da, da nismo normalni, dere nas vjetar i smrzavamo se, a cerekamo se kao dva majmuna).
U daljini na vrhu vidimo volontere koji čekaju na nam popišu brojeve. Hladno nam je i propuhani smo do kostiju. Boli nas glava od vjetra. Možeš mislit kako je njima stajat cijelu noć i dan na toj buri! Mi se barem krećemo. Dolazimo na vrh i počinje jedan od najgorih i najzahtjevnijih spustova na kojem sam bio. Spust traje sve do Buzeta! Spuštamo se po stjenovitom tlu sa 1000m na gotovo nulu, nekih 10 km (Koljena mi pjevaju borbene, pogotovo lijevo).
Ajde barem nije hladno više a i nema vjetra. Na Buzet dolazimo za 13h i 36 min (limit je 15h). Na 60 km smo, pola je prošlo! Najteži i najgori dio je iza nas. Ulazimo u dvoranu. Tu nas čeka naš vjerni tim, fantastični duo Staša i Tihomir. Presvlačimo se napokon u suho i idemo jesti. Od hrane bilo je svega, za svakog nešto. Mi smo jeli nekakav đuveđ koji je bio odličan! Saniram žuljeve na nogama (imam ih 3, Tomislav ima 2) i krećemo dalje.
Idemo prema Oprtlju. Čeka nas najduža dionica bez postaje na cijeloj trci, i naravno opet teški usponi i spust. Vrijeme je bilo OK (niti vruće, niti hladno, onako taman) i taj dio je prošao relativno dobro. Negdje na tom dijelu nailazimo na potok (prije manju rječicu), koju ne možemo zaobići. Skidamo tenisice i čarape. Voda nam je do koljena, brza je i hladna kao led. Trnu mi prsti na nogama, ali mi u isto vrijeme paše za stopala i listove! Izlazimo preko kamenja, navlačimo čarape i nastavljamo dalje! U Oprtalj dolazimo za 17h i 18 min (Limit je 21h). Kratko stojimo, pozdravljamo ekipu (Tihomira i Stašu) i nastavljamo dalje.
Slijedi Grožnjan i naravno opet težak uspon koji je zadnji veći uspon (napokon). I ovdje nas opet čeka naša vjerna ekipa! Spuštamo se prema Bujama i posljednjoj stanici prije kraja. Tu je teren bio puno lakši pa većinu puta trčimo.
U Bujama se posljednji put pozdravljamo sa Tihomirom i Stašom i krećemo prema cilju (nalazimo se na 96,9 km). Trčimo, bole me noge, mišići, stopala, žuljevi ali na ništa se ne obazirem. Adrenalin i euforija su prejaki, još malo pa gotovo. Pada mrak, postaje opet hladno ali je 10 km do cilja i ništa više nije bitno.
Tih 10 km je trajalo cijelu vječnost, pogotovo zato što su stavili oznake od 10 km do cilja. Odbrojavalo je 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1 pa te iščekivanje kraja izludi (čista psiho terapija!). Napokon tabla 1 km . Trčimo i ulazimo u cilj nakon 23h i 24 min (Limit je 30h).
Teren je bio izuzetno težak i zahtjevan, Jednim dijelom zbog vremenskih uvjeta a drugim zbog količine uspona i spustova. Težak je i zbog toga što se najteži dio mora proći tokom noći što otežava preglednost i brzinu kretanja.
Startalo nas je 350 (na našoj utrci od 110 km). 35 ljudi je odustalo i 4 nije zadovoljilo vremenski limit.
Mi smo završili na 260 i 261 mjestu ukupno. U muškoj skupini smo 215. i 216., a po kategorijama Tomislav je u seniorima – 105, a ja u veteranima 1 – 109. Da li smo mogli biti brži? Vjerojatno. Na svakoj postaji smo se zadržali od 10 do 20 minuta. Ukupno ih je bilo 7, pa kad to zbrojiš dosta je to vremena. Za prvi put u životu na ultra trailu i na 110 km, uzevši u obzir da smo išli na sigurno, nije nam rezultat bio bitan, nismo htjeli riskirati i da sam ja išao sa ozlijeđenom nogom u trku, presretan sam s rezultatom!
Niti u jednom trenutku nismo imali krizu (fizičku ili psihičku) i osjećali smo se dobro tokom cijele utrke. Naravno smrzli smo se preko noći, ubila nas bura ujutro i boljela me noga cijelu utrku, ali ništa zbog čega bi pomislili i u jednom trenutku da odustanemo. Čak nam se nije spavalo niti u jednom trenutku. Ipak su adrenalin i želja bili jači od svega.
Što se tiče organizacije imam samo riječi hvale! Postaje su bile odlično opremljene. Bilo je slanine, sira, kruha, slanih i slatkih grickalica, kolača, juhe, čajeva, isotonika, coca cole, redbulla, mineralne vode, obične vode, limuna, naranči, banani itd.
Bilo je i šatora s prvom pomoći i medicinskim osobljem ali nam na svu sreću nisu trebali. Pohvale svim volonterima koji su se smrzavali zbog nas na stazi (neki su bili na Učkoj u šatorima, neki na buri a neki su stajali u onoj mećavi). Svaka čast!
Pohvala i za označavanje staze koja je bila fenomenalno označena! Da, bilo je dijelova gdje su zastavice bile pokrivene snijegom. Na to se nije moglo utjecati zbog vremenskih neprilika. Moralo se dobro paziti i gledati zbog magle i snijega!
Ali čak i to nije stvaralo neke veće probleme s obzirom da je razmak između zastavica bio jako mali, čak puno manji nego na nekim manjim trailovima (na svakih 20 do 40 metara, a negdje i gušće).
Kao netko tko uopće ne poznaje taj dio Istre i prvi put sam bio, nije mi bio uopće problem pratiti oznake. Moram priznati da mi je bilo lakše nego na nekim manjim trailovima.
Htio bih se zahvaliti mojoj obitelji, prijateljima, ekipi DARCA, Planinarskom društvu “Petrov vrh”, poznanicima i svima drugima na podršci i čestitkama!
Hvala i mom prijatelju Tomislavu Tepešu koji je zajedno sa mnom proživio ovu avanturu i bez kojega bi ovo bilo puno teže. Ipak je lakše kad niste sami. Da naravno, bilo je trenutaka kad smo jedan drugome išli na živce ali s obzirom na okolnosti razumljivo. Hvala ti što si me trpio 23 sata i sam znam da znam biti naporan. 🙂
Posebno HVALA ide Tihomiru Djedoviću i Staši Šimunoviću koji su bili uz nas kao naš tim i potpora cijelu utrku, dizali nam moral, previjali nam rane, bodrili nas, pratili po postajama, snimali i dali veliki trud i svoje vrijeme kako bi nam olakšali utrku. Od srca Vam Hvala!
I sada kad bih me netko pitao ; Da možeš ponoviti utrku, dali bih želio da je po ljepšem vremenu i da ne moraš proći pakao na Učkoj ? Rekao bih ne! Ovo je bilo hardcore! Jer kako je rekao Tomislav tokom utrke „Što je vrijeme gore i ekstremnije, to je meni bolje i ulazak u cilj je slađi“. U potpunosti se slažem s njim.
Ovo je bilo iskustvo koje ćemo pamtiti cijeli život. Nije mi žao niti jednog trenutka koji sam proveo smrzavajući se na snijegu i buri. Ipak su mi ovakve ekstremne situacije prirasle srcu.
I na kraju samo da kažem „Stari moj, bilo je brutalno!“
Rezultati:
- Yellow 41km +1.129m/-1.279m
- Green 67km +2.441m/-2.521m
- Blue 110km +4.394m/-4.394m
- Red / UTWT Race 168km +6.539km/-6.819m
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
