Kukuruzni labirint 2018.
26.08.2018.
A što reći? Osječanima je kukuruzni labirint ili kako piše na ulazu “rabilint” uobičajena stvar, turistička fora, atrakcija s onu stranu Drave. Tko ga je izmislio zaslužuje poticaj od cca 100.000kn i multipliciranje kapaciteta. Ozbiljno! Vidite, nama sa sela su kukuruzi jednostavna hrana za stoku ili ako baš hoćete palentu (pura ili žganjci), a tek prova (proja) sa bundevama ili sirom. Joj! Pa se zapeče… Mljac i mmmmh. 😉 No oni su od toga napravili brend. Hebeno nevjerojatno!? Pa to treba patentirati u Americi & Rusiji, i tamo napraviti ultracornmarathon na površini od 100ha. Pa da vidiš kakav bi to lijep relive bio. 🙂
Od šapica na startu pojavio Igor, dakako i moja malenksot. Lijepo, lijepo. Na NovskaRun i Put Šarana, Manuel i ja. Na kratko sam vidio Maju Buljubašić koja također ima šapicu, a cure iz Našica (Monika, Vesna, Jasna) isto tako. Šapice su im lijepe, ali još uvijek nisu osjetile njezin duh i svrhu. Medaljoni su tu da se nose i ponosno pokazuju. 🙂 No problems, sve 5, svi imaju svoje timove i biraju udruge. I “šapice” su članovi raznih udruga, to je i kod trkača tako. Moje je da ih upoznajem i pokušam povezati. Nije trčanje ništa posebno, kao što nije ni planinarenje, no kad se stvari spoje dolazi do iskrenja i pogona na sva četiri kotača. Tako nekako… Za sada imamo malo planinara među trkačima, i malo trkače među planinarima, no svakako puno više nego prije. 🙂
Nego ‘ajmo mi malo na utrku…
ŠRK “Žuti Šešir” ima neobičan logotip na kome nema ni “š” od šešira, ali zato imaju planinu pod snijegom. Dolje su valjda žitna polja, uljana repica ili žuta voda Gangesa. Ah. 🙂 Ukratko dobri su ti ŠRK-ovci, baš dobri. Organiziraju oni razne utrke, a to znači da imaju znanje, volju, članove i volontere. Bravo dečki & cure (redoslijed je slučajan, nikako namjeran).
Utrka je za moj ukus mrvicu prerano (ono nekih 3 sata). 🙂 Jer, kad legnete u 02:00 spavate do 06:45 h pa se vozite sat i pol do odredišta, onda vam baš i nije milo to rano startanje… No, kad tamo stignete osjetite dobru vibru i bude vam sve po mjeri – kažete thanks. I nekako ste puni sebe jer ste zakoračili u čarobni svijet ljudskih trčkarala. Pa tko to može platiti?
Što je bilo dobro:
- Vrhunski izbalansirana staza. Nešto uistinu prekrasno, šuma, slalom, gore-dolje, lijevo-desno, nasip, makadam, trava, travuljina, zemlja, asfalt, polje kukuruza. Težina nula, ljepota za 10. Nije to staza za trčanje! To je skup svega i svačega. I baš zato je tako dobra! Vrhunska!!!
- Niska startina. Po meni je mogla biti i veća, a ja nisam ni bogataš, a niti rasipnik, no to bi im zakompliciralo organizaciju. Morali bi ponuditi ručak, gurati nam reklame, tražiti sponzore za poklončiće, ovako su to sve sami napravili…
- Za moj ukus, premali broj volonterki, ali su zato volonteri bili vrijedni, sposobni, razgovorljivi, rastrčani i općenito za pohvalu. I like 🙂
- Postojanje kontrolnih točki. Ovo je jako važno, jer kukolja ima svuda, pa tako i među trkačima.
Što je bilo skoro dobro:
- Kartice za ovjeru na kontrolnim točkama su preostale sa neke utrke iz povijesti. Ništa strašno, no malo zbunjuje na startu. Ohooho imamo 12 kontrolnih točaka, na kraju ih je bilo samo 3 na “medium” stazi. Na “small” vjerojatno samo jedna. Ovo je trkačima sa više stotina utrka iza sebe glupost, no katkada je lijepo imati suvenir sa utrke, dokaz sudjelovanja itd. Po meni su ti komadi papira, startni brojevi i sl. puno vrjedniji od medalja, koje su općenito niš’ koristi.
- Kontrolne točke nisu baš uočljive, ali nisu bile ni nešto skrivene. Može proći, no lako se mogu i promašiti. Dobro je imati onaj šareni okrugli ili trokutasti transparent što se vrti na vjetru. Poželjno (čitaj obvezno).
Što je moglo biti bolje:
- Ima samo jedno kritično križanje u kojem se presjecaju kraća i dulja staza i baš tu ne postoji niti jedna, jedina naznaka koja je staza dulja, a koja kraća!? OK sada znam, ali prvi put sam tu i o tome treba voditi računa. Brifing na startu je bio opširan, no većina nije upamtila sve te informacije. Jedan komad papira ili drveta na kojem piše “14km” ili “7km”, odnosno “dulja” ili “kraća” ili ako baš hoćete “medium” ili “small” kako je najavljeno u raspisu. Samo jedan mali, malecki, >–ovolicni–< putokaz bi riješio dvojbu i uštedio nam jedan puni kilometar trčanja u prazno.
- Dečkima je trebala velika snaga, da uz pomoć bušača kartica perforiraju karticu kojem se dokazuje obilazak cijele staze. Ne smijem, ni pomisliti koliko je curama to bilo teško napraviti. One nisu sam ljepši, one su i nježniji spol.
Prvi 3d relive je povukao informacije sa mog velikog phableta, koji vucaram ispod camlebaka i koji sam startao pola sata prije (jer poslije zaboravim) a trag snima Endomondo. Bacite pogled. Preciznost je manja i tu nema drugih trkača osim mene.
E, a sad pogledatje ovaj 3d relive koji je napravljen od GPS/GLONASS traga na Garmin Forerunneru, i super je sve osim jedne sitnice (moja krivica). Nisam kliknuo na “Save” na cilju i nekim čudom sam u autu dotakao “Resume” pa je zabilježio na pola sekunde moju lokaciju na cesti, kad sam već daleko odmakao od staze. Fuck! No u svemu drugom zorno pokazuje koliko nas je (Časlav Livada, Goran Jerić – Jera i moja malenkost) koštalo skretanje kod KT2. Ovo je krivica organizatora. 🙁 Istovremeno je jako lijepo promatrati kako Alan Biro i Antonio Dujmović povećavaju razliku i kupe medalje. 🙂 Bravo dečki!
Što dodati? Dobro raspoloženo društvo (za trčanje i fotkanje), lijepo vrijeme (hladno i kišno) sa prosječnom temperaturom od ~17°C je bilo kao stvoreno za utrku.
Užasni uvjeti za snimanje. Nema ništa gore od sivila i vlage je boje budu očajne, a brzina zatvarača padne ispod prihvatljivih vrijednosti za oštru sliku, plus vlaga na objektivu od rosulje i sl.
Bilo je ovo moje prvo i najvjerojatnije jedino sudjelovanje na kukuruznom labirintu jer mi više odgovaraju teže i dugotrajnije utrke. Sa mjesta događanja samo otišao iznimno zadovoljan i sa puno pozitivnih dojmova. Sve primjedbe su napisane samo sa ciljem korekcija u budućnosti, a sve s ciljem napretka ovakvih lijepih i zanimljivih sportskih aktivnosti.
Istrčao sam 12.89 km u vremenu 1:09:33 s prosječnim tempom 5:24/km. Više nego zadovoljan. Ne znam za druge, no moj mali tim (Časlav, Goran, Miša) ima ~800 metara više od drugih i sukladno tome imamo znatno lošiji rezultat. No koga briga za to, osim pobjednika. 🙂 Njima čestike jer su bolji, a nama zadovoljstvo jer smo trčali više.
Upoznao sam nove zanimljive ljude, trkače i one koji će to tek postati. Hvala svima na ugodonom druženju i toleranciji spram kamere. Do novog znojnog susreta ostajte mi utrenirarani, nasmijani, vedri, čili…
Miša Nicinger
