Uspon na Stublovac
25.01.2009.
Slatinsko prigorje obiluje uistinu prekrasnim krajolikom, šumama, brdima i dolinama kakvih nema na daleko – vjerovali ili ne – živi bili pa se uvjerili, kad nam dođete u goste. Prije samo nekoliko sati, točnije jučer, hodali smo Krndijom, a već danas Šapice krenuše sa kovanjem planova o vlastitim stazama. Željko je nažalost zauzet (nekolicinu drugih nismo niti kontaktirali jer su telefonski impulsi skupi) pa smo Ivona i ja krenuli na pohod “sa svrhom i razlogom” – istražiti pomnije naše prigorje kako bismo krenuli sa priprema za markiranje staza. Dan tmuran, vrijeme suho i ugodno za šetnju. Parkiramo kod zadnje kuće u Ante Kovačića i krećemo put vinograda to jest prigorja. Podloga je manje više suha, na mjestima skliska i mokra. Na prvom odvajanju puteva skrećemo desno i poslije 100-tinjak metara moramo kroz gustiš do prave ceste 😉 Tko hoda – taj i luta… Prolazimo pokraj vinograda gdje vrijedni slatinski vinogradari, naveliko obrezuju vinovu lozu i svakim korakom ulazimo dublje u šumu.
Hodamo širokim šumskim drumom koji nije u pretjeranoj uporabi, s obzirom na velike količine lišća i sitnog granja. Penjemo se, spuštamo, vijugamo, zastajemo, a Ivona sve to uredno i vrijedno bilježi na papir. Napravismo čak i nekoliko fotografija. Orijentiramo se uz pomoć sunca i mjeseca i mahovine na stablima (šala mala), a ponajviše se uzdajemo u sreću i auto cestu. 🙂
U jednom trenutku naša šumska staza prilazi na par metara do asfalta i daje nam potvrdu kako se još uvijek nismo izgubili, u drugom čujemo pucnje i pse (lovci uživaju dok naganjaju sirotu i gladnu divljač) a u trećem pratimo tragove traktorskih guma…
Poslije nekih 60-tak minuta hoda ugledamo lijep odvojak, koji vodi prema nama nepoznatom vrhu, istog trena skrećemo sa šumskog puta na puteljak i teškom mukom započinjemo uspon. Nismo ponijeli ništa od opreme i sklisko lišće i blato nam se smije u brk. Polako skidamo komade odjeće što je siguran pokazatelj težine i duljine uspona i u konačnici stižemo na vrh. A tamo ništa! Nema niti sandučić, niti upisna knjiga, niti žig i jastuče sa tintom – a biti će! Hoće, hoće, ne zvao se ja Šapica. 🙂
He, he i ne zovem se tako…
Vratimo se na vrh na sve strane vode puteljci, napola zarasli i nekorišteni, nigdje niti jedna oznaka. Osmatramo, računamo, kalkuliramo i na kraju Ivona dešifrira našu poziciju uz pomoć mape i slonovskog pamćenja (gdje smo sve skrenuli i koliko puta). Iz svega toga ona sa sigurnošću zaključuje – mi smo na vrhu Stublovac – jesmo, jesmo – glasno odobravam ja kada mi pokaže na mapi kuda smo sve prošli i gdje smo se odvojili. Sada je sve lako, idemo suprotno odakle smo došli (ostavljamo grad iza sebe) i krećemo prema Popišanom brdu.
Spuštamo se i poslije kraćeg uspona izbijamo na poznatu biciklističku cestu koja vodi do oronule brvnare. Tamo prebrojavamo smeće, prezervative i šprice kojima se vjerojatno dijabetičari bockaju inzulinom (veri fani) točnije raspravljamo o prijeđenom putu i ustvrđujemo kako staza uopće nije loša i zaslužuje našu pozornost i uvrštenje u planinarske pohode Šapica i njihovih brojnih gostiju (dobro došli dragi nam gosti). Krećemo nazad i prvo startamo štopericu kako bismo izmjerili točno vrijeme potrebno za pohod od točke C (vrh Popišano brdo – 238m) preko točke B (vrh Stublovac – 241m) do točke A (centar Slatine – 127m).
Štrumfamo i zadovoljno trljamo ruke (jer su nam noge zauzete proklizavanjem, posrtanjem i zapinjanjem) što smo u samo nekoliko sati pronašli tako lijepu stazu. Do auta stižemo za 1h i 15′ neprekidnog i dosta brzog hoda, do centra ima još 1,5km spusta asfaltonom cestom, pa nam brza kalkulacija govori kako je potrebno od 90 – 100′ za svladavanje ove staze. Tamo i nazad to su lijepa tri i pol sata hoda, ali to nije naš plan, mi želimo više. 🙂
Ideja vodilja kaže nam da od Popišanog brda, nedostaje planinarska staza do jezera “Javorica” odakle vodi staza do izletišta “Bunarić”. Time bismo zaokružili plan i stvorili kakve-takve preduvjete za početak markiranja naše prve staze kroz Slatinsko prigorje. Hoćemo li u tome uspjeti i dobiti odgovarajuću potporu (drugih Šapica, novih članova, grada Slatine, turističke zajednice, drugih planinara,…) pokazati će vrijeme.
Poželite nam sreću i priključite se…
Miša Nicinger
[ad]