3. Noćni cener najdužom ulicom u Hrvatskoj

29.08.2020.

U trenutačnoj formi ja nisam za cenere ali kad organizatorica Sonja Sabo kaže da se po prvi put u sklopu cenera održava i utrka građana ja kažem “Ajmooooo”… 😉 Utrka u Strizivojni se održava u večernjem terminu što je za vrijeme ovih paklenih vrućina bilo (skoro) savršeno.

Krenuli smo prije vremena, jer ipak trebamo preći gotovo 100 km do startne crte. Imali smo osiguran parking, dovoljno mjesta za presvlačenje, a i blizinu igrališta kako bi se mogli zagrijavati. Pa di ćeš bolje!? Krećemo podići start pakete, mjerimo temperatru, podižemo paketiće i startne brojeve koji su čipirani. Wow start paket odličan! Napokon majica… 😊

Lagano se počela okupljati ekipica kad ono sami favoriti. Čovjek bi pomislio da je došao na Osječki polumaraton koliko poznatih i uspješnih atletičara. Ekipa na ceneru je nabrijana, svi love svoje PB, a ja sam se došla zabaviti i otrčati najbolje što mogu. U 20:00 sati startamo mi na 5 km, a nešto kasnije ekipa na 10 km. Spikerica odbrojava zadnje sekunde, provjeravamo satove da ih ovaj put startamo i čekamo pucanj koji će označiti start. I krenuli smo. Oni nadobudni su odjurili poput vjetra, a ja sam laganini krenula skoro zadnja. Čemu se gurati kad ionako neću biti među vodećima, a kakve sam sreće sigurno bi potepla za nekog u svoj gužvi.

Na samoj stazi je bilo više nego dovoljno osvježenja čak i za nas na 5 km. Ja sam odlučila pokazati kako se može biti u trčanju ekološki osvješten i ponesti svoje plastične čaše s sobom, a ne ih bacati svuda okolo – to ipak netko treba počistiti.

Ekipe lokalnih navijača su nas bodrile duž cijele staze, polijevali su nas šmrkom na dva mjesta, a najmanji navijači su nas pozdravljali u pružali ruke da nas pozdrave. Osjećaj neprocjenjiv jer prate vas kao da ste najbolji svjetski atletičari. 🙂

U šali nam dobacuju da dođemo na pivo, a ja se zafrkavam ako nema rakija ne idem… Polako sam utrčala u cilj, osvojila svoju medaljicu za uspješno završenu utrku i otišla na osvježenje. A kad tamo poznata lica, ponovno sam srela djevojke koje su trčale sa mnom na Iločkom polumaratonu. I čak su me se sjetile. 🙂 Pa zar to nije predivno… Za klopicu smo imali vege i obični grah i bio je fenomenalan.

Ambijent je bio kao na farmi, predobro organizirano, a bio je i selfi kutak. Mislim da bi se neki organizatori mogli ugledati na njih jer imam samo najpozitivnije dojmove. Za jedno malo mjesto sve je napravljeno odlično, a do godine vjerujem i još bolje. Nakon dodijele nagrada pohitali smo kući jer ipak nas čeka dug put. a ujutro put planina. Ostala sam puna dojmova i jedva čekam slijedeće izdanje.

Marija Bešlić

Strizivojna 2020.

Strizivojna je za nas iz Slatine takoreći “Bogu iz nogu”. Po svemu sudeći bili smo jedini iz udaljenih krajeva (čitaj sa zapada). Ostatak natjecatelja došao je uglavnom iz: Osijeka, Sl. Broda, Našica, Đakova i okolnih mjesta, te stanoviti broj lokalnih trkača.

Odmah po dolasku imam čast upoznati dva mlada trkača Gabrijel (br. 111) i Borna (br. 126) iz Strizivojne i iznimno lagano dobivam video intervju. Dečki su me na prvu oduševili. Kasnije se pokazalo da je Borna bio najbrži od lokalnih, a Gabrijel najmlađi natjecatelj. Svaka čast dečki! Nadam se da ćemo se viđati na utrkama u budućnosti… Kasnije razgovaram sa dvije cure iz Osijeka i želim im svu sreću na utrci…

Ugodno me iznenadila i Petra Radanac (kćer od apsolutnog pobjednika ove utrke Dejana Radanca) s kojom malo razgovaramo tijekom večere, i saznajem da ima djeda Mišu i mamu Sanju. Nadam se da Petra biti brza na tatu i lijepa na mamu. 😉

Organizatoricu Sonju Sabo nisam uspio uhvatiti za vrat, niti za rep 🙂 jer obveze su to… No, uspio sam se zahvaliti, čestitati i prenijeti dio atmosfere sa starta i same utrku, na video zapisu. Na visini zadatka je bila i voditeljica Ines Čuljat Santrić. Posebno su simpatične bile cure na trijaži, prijavama, okrijepi, podijeli hrane i sl. Sve u svemu nekih 20-ak djevojaka koje su brinule da nam ništa ne nedostaje, služile nas i vazda nasmijane bile. Za svaku pohvalu i primjer drugima.

Izdvajam susret sa biciklistom svjetskog glasa koji se odaziva na ime Hrvoje Jurić, koga za sada ne uspijevam privoliti da se bavi trčanjem, no još je on mlad i zelen. 🙂 Stigne taj i do Mjeseca otići…

Posebno mi je godila opća atmosfera u Strizivojni, ljudi, gledatelji, navijači, djeca, vatrogasci, večera, pićence, ma sve. Preporučam i hvalim do neba.

Vidite, to je 3. cener! Mnogi se na 1. ispucaju i 2. se nikada niti ne dogodi ili bude 95% lošiji. 3. bude koma… Ovo je uistinu dobra utrka, organizacija, startni paket, gostoprimstvo na visini Ljubljane, jedino su malo daleko. 🙂 Prvotni plan je bio ići na Vukovarski polumaraton, no oni su otkazali utrku pa smo odlučili otići u Strizivojnu. I znate što nije mi krivo. Ovako nešto se ne viđa baš često.

Hvala svima i do slijedećeg susreta ostajte mi dobro.

Rezultati (ukupni poredak):

Miša Nicinger

P.S.

Tračao sam sa velikim bolovima u desnoj potkoljenici jer nisam dovoljno dugo sanirao dugotrajnu ozljedu koja je puknula na 17-om km tijekom Močvara traila 2020., tako da je ovo bio test u kakvom sam stanju. Čak sam i hodao, kukao, zamalo puzao 🙂 i ipak uspio istrčati 10 km za 52:21. Za usporedbu na Belišćanskom nisam imao nikavih problema i odradio sam ga za 46:27. Stanje je dobro, noga je uistinu bolna… Led, odmaranje, UZV i tako to, pa budem vidio koja je utrka slijedeća.