Planinarski vikend u Austriji

U organizaciji planinarskog društva Bršljan-Jankovac iz Osijeka, idemo na vikend planinarenje u Austriju. Vodič nam je Miroslav, a predviđeno je da ispenjemo 2 vrha, prođemo kroz atraktivni klanac Medvjeđa Klisura te turistički razgledavamo Zeleno Jezero.

Četvrtak 25.05.2017. – Judenburg

U Austriji sam bio rijetko, a planinario dosad još nisam. Vrijeme je da načnem vrhove po Alpama. Na put krećemo od Bille u 6:00. Vidim po licima ostalih planinara da su svi uzbuđeni i željno iščekuju ostvariti prve korake po Austrijskim Alpama.

U Varaždinu pravimo pauzu i kupimo još nekoliko planinara. Sloveniju prolazimo dosta brzo, a čak niti na granici ne čekamo dugo. Pravimo pauzu na stajalištu u Austriji negdje oko Leibnitza. Naše odredište je gradić Judenburg u Štajerskoj. Okolina je predivna, sve same planine, a na nekim vrhovima još ima snijega koji se uporno odbija prepustiti ljetu.

Smještamo se u hotel Jufa, nekih 200 metara od samog centra Judenburga. Nakon osvježenja u hotelu, krećemo u razgledavanje gradića. Danas je u Austriji praznik pa je grad sablasno prazan. Odlazimo do tornja sa vidikovcem na vrhu. Neki se odlučuju za lift, a oni hrabriji za stube kojih ima oko 260. Na vrhu tornja se nalazi kafić i suvenirnica. Uživamo u prekrasnom pogledu na grad Judenburg iz ptičje perspektive.

Nakon tornja odlazimo na šumski puteljak do kalvarije, do koje nam treba dvadesetak minuta laganog hoda. I odavde je lijep pogled na grad iako drveće zaklanja vidik.

Vrijeme je večere pa se polako vraćamo do hotela. Sutra nas čeka naporan dan.

Petak 26.05.2017. – Hochlantsch

Buđenje je predviđeno u 6:30, a doručak u 7 sati.

U 8:00 smo već svi u autobusu te krećemo prema selu Mixnitz, do kojeg nam treba oko sat vremena vožnje. Od sela Mixnitz počinje uspon kroz klanac Medvjeđa klisura, prekrasan klanac vodopada i stijena. Prvo hodamo oko sat vremena kroz šumu pa stižemo do naplatne kućice. Naime, ulaz na Medvjeđu Klisuru se plaća 3.5 eura, ali mi imamo grupni popust pa nas ulaz košta 3 eura.

Prolazimo kroz stijene i vodopade, po drvenim ljestvama. Osjećam kako mi se srce puni toplinom (ili je to možda bio visoki tlak. 🙂

Kroz klanac nam treba oko sat i pol vremena nenapornog hodanja. Nakon što klanac završava, uspinjemo se još malo do planinarskog doma kod kojeg pravimo pauzu od dvadesetak minuta. Neki planinari koriste priliku da popiju zasluženo pivce (ili dva). U domu je pečat koji udaram u svoj planinarski dnevnik.

Ovdje se razdvajamo na dvije grupe. Jedna grupa ostaje kod doma uživati u čistom planinskom zraku, a druga grupa kreće na uspon još 500 metara do vrha Hochlantsch. Čitaj, jedni su bili pametni, a drugi hrabri.

Slijedi uspon prema vrhu oko sat i pol. Da je lako – nije. Svi smo uspuhani, ali ipak stižemo sretno na vrh. A sa vrha Hochlantsch (1722m/nv) puca pogled široko i nadaleko. Osjećaj je prekrasan. Nakon toliko prolivenog znoja predivno je biti ovdje.

Na vrhu se zadržavamo dvadesetak minuta pa lagano krećemo natrag do planinarskog doma. Niti silazak sa vrha nije lagan jer smo neki od nas pokidali planinarske cipele.

Kod planinarskog doma častimo se sa zasluženim pivom. Cijena – sitnica, samo 3.80 eura. Ali tako fino godi nakon onog uspona da nam nije žao.

Vraćamo se prema selu Mixnitz okolnim putem te nakon sat i pol dolazimo do naplatne kućice, a kasnije još sat vremena do autobusa. Tamo nas čeka naš vodič Miroslav koji nam svima čestita na savladanom usponu.

A nakon sat vremena vožnje, dolazimo u naš hotel gdje osoblje već čeka sa ukusnom večerom. Nakon dobre hrane slijedi veselica uz tamburicu za malo društvo. Većina planinara je umorna i odlazi na slatko spavanje.

Subota 27.05.2017. – Zirbitzkogel

Poslije ukusnog doručka, u 9 sati krećemo busom do planinarskog doma Winterleitenhutte. Ali ne znam kako, uspjeli smo zalutati na cesti pa do planinarskog doma dolazimo tek poslije 11 sati. U 11.30 krećemo pješice prema vrhu Zirbitzkogel.

Planinarski dom se nalazi na 1800 m/nv odnosno još višlje, nego što smo ispenjali jučerašnji vrh. Priroda oko nas je prekrasna. Pored doma je malo slatko jezerce, cvijeće je u punom cvatu, a cijelo vrijeme okružuju nas divni mirisi. Isplati se doći ovamo i bez uspona na vrh.

Staza kojom se krećemo, prvo ide blagom uzbrdicom, a kasnije se uzbrdica pojačava. Vec smo na visini gdje gotovo i nema trave, a kamoli drveća. Više puta pravimo kratke pauze jer među nama ima i starijih planinara. Nakon sat i pol dolazimo na greben pa hodanje postaje znatno lakše. Putem srećemo dosta planinara od kojih su neki već na silasku dolje. Čak ima i Bosanaca. Lijepo je čuti poznati glas izvan naše domovine.

Hladni vjetar se pojačava kako se bližimo vrhu pa oblačimo vjetrovke. A onda u daljini vidimo naš cilj, vrh Zirbitzkogel i planinarski dom netom ispod njega. Napokon, nakon 3 sata uspona, zadihani stižemo na vrh 2396 m/nv. Zadovoljstvo je neopisivo. Ako se kaže da slika govori tisuću riječi, onda osobni doživljaj govori tisuću slika. Veseli i sretni što smo ispenjali vrh, čestitamo jedni drugima. Naporno, ali isplatilo se.

Fotkanje je obavezno kao i na svakom vrhu. Pogled seže daleko do visokih Alpa na čijim vrhovima još ima snijega. Sjedimo i uživamo na vrhu sat vremena, uz poneko pivo, sendviče i ostale sitnice. Dolazi vrijeme silaska. Sa staze skrećemo nizbrdo jer idemo kružnom turom.

Dolazimo do jednog jezerca gdje se odmaramo petnaestak minuta. Sunce fino grije te se neki izležavaju na mekanoj travi. Nastavljamo silazak, ali u jednom trenutku shvaćamo da smo se već dosta spustili, ali da ne idemo dobrim putem. Nailazimo na neke planinare i pitamo ih kojim putem do planinarskog doma. “Došli ste na krivu stazu” kažu nam ne baš ugodne vijesti, “ali imate kružni put, malo duži do doma”. Ponešto razočarani, ne preostaje nam drugo, nego ići tim putem.

I tako, još oko sat i pol vremena pa nakon napornog hodanja, konačno dolazimo do našeg autobusa. Ipak je to kružna tura, doduše malo duža, ali sve je dobro prošlo. Svi smo živi, zdravi, i sretni što više nema hodanja. Miroslav nam svima čestita na usponu. Nakon ovakvog hodanja, krijepimo se odličnim pivom.
Za sat vremena dolazimo natrag u hotel gdje djelatnici opet čekaju samo na nas.

Nedjelja 28.05.2017. – Zeleno jezero

Za zadnji dan našeg boravka u Austriji, ostaje nam da posjetimo Zeleno Jezero (Grunersee). Nedaleko Judenburga nalazi se jedno manje te jedno veće jezero tirkizno-plave boje. Okolo se šeta bezbroj turista, što domaćih, što stranih. Među njima smo i mi, Hrvati. Jezero je prekrasno, nešto slično kao naš Jankovac na Papuku. Današnji dan nije predviđen za planinarenje, nego za čisto uživanje u šetnji.
Nakon posjeta Zelenom jezeru čeka nas dug put do Osijeka.

Hvala Miroslavu što nam je bio vodič. Hvala i vozaču koji nas je sigurno vozio do Austrije i natrag. Hvala i svima ostalima koje sam zaboravio spomenuti. Čestitam svim planinarima, kako onima što su ispenjali vrhove tako i onima koji nisu.

Ovo je moje prvo planinarenje po Austriji. I odmah sam osvojio 2 atraktivna vrha. Noge me bole i koža me peče od sunca. Ali moto našeg društva je “Umor nestaje, zadovoljstvo ostaje”.

Do skorog planinarenja, pozdrav iz Austrije!

Valentin Žagar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*