Papuk Trekk and Trail 2018.

24.11.2018.

Visoke ocijene dajem ne samo samo zato što je ovo naša lokalna planina, organizacija, poznat teren, jako dobra utrka, dobar gablec, ručak, dakako i izvanredan odaziv trkača iz cijele Hrvatske, nego tu ima i nekih novih momenata bitnih za osobni i opći razvoj. Pa krenimo redom…

Nažalost, nisam uspio osobno sresti šaponju Manuela Čarđića s obzirom na silnu gužvu  i tri starta u tri različite kategorije (Light 8km, Active 18km i Challenger – 25 do 28km), ali sam dobio pisano izvješće, jer taj zgodni malac, nije samo dobar trkač nego i tekstopisac, fotograf, poliglota, tata i čovjek od zanata. 🙂

Nakon (pre)duge pauze od zadnje utrke SB trail lige, dočekao sam i svoj prvi nastup na Papuk trekk & trail. I stvarno je bio spektakl… preko 500 natjecatelja u 3 kategorije. Nastupio sam u kategoriji Active koja se trčala u dužini od 18 km. Staza je išla od zgrade Parka prirode u Velikoj preko Turjaka, Mališćaka, Koprivnatog (Mišinog) brda, Nevoljaša, Lapjaka i nazad do Velike. Staza je bila fenomenalna sa nekoliko teških uspona na kojima sam ispustio dušu do dijelova gdje se moglo brzo trčati. Najteži uspon bio je na Koprivnato brdo i mogu reći da je bio u rangu težine uspona na Planicu kad sam trčao RedBull 400… Angel svaka čast što ste ubacili ovaj dio u stazu. Prije starta smo imali nabrijavanje uz AC/DC pa nam nije bio problem pričekati start jer je sve malo kasnilo zbog gužve na prijavama. Uglavnom ovo je bio stvarno pravi spektakl i drago mi je da sam bio dio toga, a onima koji su to propustili neka bude krivo. Na kraju moram posebno pohvaliti cijelu ekipu iz Baraber teama jer su sve napravili savršeno i sve je bilo na svom mjestu… svaka vam čast!!! Jedva čekam 29.12. i Božićni Krndija trail… bit će to još jedan spektakl u organizaciji Barabera!

Toliko od našeg Manuela…

Što se organizacije utrke tiče, imam samo primjedbu na kreštavi razglas (trebalo ga je malo utišati, inače ja volim glasno i dum-dum) sve drugo je bilo izvrsno i za 5. 🙂 Ručak je bio sasvim pristojan tj. imali smo grah sa i bez mesa. Ono fino i neznatno začinjeno, takoreći neprimjetno (nimalo slano, nimalo ljuto). No, ukusno i puno zdravije nego kad zaprže ili zafrigaju, zapapre, presole itd. što dakako nije odgovaralo baš svima. Jutarnji doček vrhunski: gablec, voće, slatkiši, napici, čvarci, ovo, ono, svašta nešto Svega u izobilju i viška (i poslije utrke). Manjkalo je samo plastičnih čaša. 🙂 Ustvari nije. Naime, u start paketu smo dobili lijepu i praktički neuništivu plastičnu čašu sa logom utrke, što je hvale vrijedno. No, većina je to ostavila u autu. Ah. 🙂

Na Nevoljašu su organizatori upalili roštilj i bacili poveliku količinu ćevapa. Joj mene joj. Jelo se i pilo, a kasnije i stenjalo od težine u stomaku. Nisam ih dotaknuo jer utrka je bila naporna i ne bi bilo dobro nakrkati se prije cilja. Naravno bilo je puno onih koji su podlegli iskušenju, a svaka se škola plaća. 😉

Start paket solidan, ni viška, ni manjka. Kontrolnih točki dovoljno i strateški raspoređenje, plus dvije žive kontrole, tako da se nije moglo muljati. To je veliki problem na mnogim utrkama gdje se ide onako “na povjerenje”.

Tri kategorije su zadovoljile sve i tu se nema što reći. Tko ne može Light odraditi – taj treba ići u planinare i ispeći zanat, i treba zaboraviti da je trkač, a dvije jače kategorije Active i Challenger su zadovoljile većinu potreba nas koji volimo trčkarati po ravnom i brdovitom terenu.

Sveo ovo niže napisano, nema nikakve veze sa organizacijom utrke! Ima jedino veze sa mojim osobnim pogledima na utrku i događanja tijekom iste.

Čime sam zadovoljan:

  • Odradio sam Challenger ukupne duljine 25,3km za 3:39:25 uz veliku visinsku razliku (Garmin 1.302,8m, 3d Relive 1800m) i nimalo se umorio. Znači mogao sam i bolje to jest brže, no bilo je sklisko i bolje pametno, nego se polomiti. Ukratko, po prvi put imam dobru pripremu za utrku.
  • Zahvaljujući mukama tijekom spusta na ŽDRAL Trailu, potrudio sam se i naučio trčati nizbrdo bez posljedica po kosti, tetive, mišiće itd. I odmah je sve puno lakše i jednostavnije.
  • Skužio sam i kako napuniti Camelbak (tj. izbaciti zrak okretanjem naopako, poslije punjenja a prije uporabe) tako da bez obzira na količinu tekućine više ne mućka, što je bilo jako iritantno tijekom trčanja.
  • Na Ivanu Stareku u ZG sam spontano protrčao na prednjem dijelu stopala, pa mi je to postupno prešlo u naviku i rasteretilo pete i bolove koje su iz toga prozilazili.
  • Bili smo na Mišinom brdu (stari naziv Koprivnato brdo) i to sa one teže strane. Čestitke svima. Nije lako. Znam. 🙂 Zato će se taj vrh i zvati po meni, jer ga moja tvrdoglavost i upornost najviše posjećuje, a drugi ga zaobilaze u širokom luku i piče direktno sa Ivačke glave na Anđinu kolibu.
  • Susreo sam brojna poznata lica (ispričavam se svima koje nisam prepoznao ili pozdravio). Malo se družio sa curama i dečkima koje sam upoznao na drugim utrkama i/ili planinarenju i dakako sa onima koje duuugooo vremena nisam vidio.

S čime nisam zadovoljan:

  • Po prvi put sam trčao sa štapovima za hodanje i nisu baš pretjerano od koristi. Jedva da su povremeno poslužili svrsi. Da ne bude zabune, na hodanju su jako, jako, jako korisni! No na trčanju baš i ne. Prevelika je inercija i kad krene neka aktivnost to se nastavlja bez obzira na 3 točke oslonca. Puno je bolje imati prave trail patike (tenisice) sa kramponima. Imam ih, no ovoga puta sam trčao u cestovim. Glup izbor.
  • Ubrzo na startu sam preuzeo vođenje skupine, i dobro odlučio, kasnije sam se malo prepustio i odveli su me krivo, a poslije toga sam opet preuzeo i vukao poveliku skupinu za sobom. Dakako govorim o dijelu predviđenom za trekking gdje nismo imali trakice. Naime, Challenger nije obilježen cijelom duljinom i moglo se samostalno birati kuda trčati. Trebao sam stalno voditi taj dio. Mislim da bi ruta bila zanimljivija i zabavnija, odnosno još malo kraća. Ukratko, ne treba se uvijek prepustiti.
  • Nisam puno snimao i zastajkivao kako bih odradio kvalitetnije fotke. Stoga je fotogalerija pomalo pusta i prazna. Bilo je puno zanimljivih persona (muških i ženskih). No to bi značilo puno dulju postprodukciju, a ja sutra idem planinariti na Meček.

Toliko o tome. Vidimo se na Božićnom Krndija Trailu, a do tada budite mi pozdravljeni, lijepi, nasmijani, marljivi i ne zaboravite trenirati… Bolje biti fit nego kit. 🙂

Miša Nicinger

P.S. Nekoliko fotki je priložio Manuel, a kasnije su dodane i one od organizatora koje je snimila Katarina Gulaš.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*