Omanovac i haiku poezija

12./13.03.2016.

20160315_16_omanovac_mala

Standardna ekipa Šapica u sastavu: Mira, Marina, Vesna, Svjetlana, Martina, dvije Jasne, Boris, Domagoj i ja -Miša (čitaj: minus Miša) provela je dva odlična dana planinareći po Psunju.

Smještaj i prehranu osigurali smo u planinarskom domu “Omanovac”, gdje smo bili odlično usluženi, za što se zahvaljujem domaćinima.

Prvog dana prošli smo stazom od planinarskog doma “Omanovac” do Čaklovačke kule. Niski oblaci u kombinaciji s laganom kišom nisu bili baš ugodni pratitelj tijekom hodnje, no u ugodnom društvu takve stvari ni ne primjećuješ. Nakon više puta ponovljenih “još samo 1200 metara) stigli smo do Čaklovačke kule. Krasno zdanje, pravi podsjetnik prošlih vremena. Uvijek kada vidim takve građevine, pomislim kako je odluka o njihovoj gradnji morala biti vrlo važna jer su resursi u to vrijeme uistinu bili ograničeni (uostalom, kao i danas 🙂 ).

U povratku vrijeme se popravilo, no blato i klizak teren su otežavali kretanje, a nekima su čak donijeli i koristi (ona i on će znati o čemu je riječ) 🙂 🙂

Po povratku u planinarski dom, nakon kratkog odmora i večere, odigrali smo nekoliko partija bele (jasno, favoriti su izgubili), čitali knjige i uživali u glazbi, koju su nam besplatno osigurali članovi planinarskog društva „Psunj“ Pakrac nakon svoje izborne Skupštine u domu. Kako sam ja otišao ranije spavati, ne znam kako su prošli pokušaji jednog dijela Šapica ilegalnog „uleta“ na Skupštinu s ciljem prezentacije rada Šapica (čitaj: besplatna klopa, ples do jutra, možda neki ulet, …) 🙂 🙂 . No, možda će s nama ovdje podijeliti svoje dogodovštine.

Drugi dan, opet niski oblaci i lagana kiša. Za cilj smo si postavili KT-5 SPP-a Široki brijeg. Kako smo vremenski bili ograničeni, a blato i kiša su jako otežavali hodanje (posebno uspon na Pjetlovac) uspjeli smo doći do područja Veliki badnjaš – Tanka kosa, gdje su traktori i radni strojevi, pretpostavljam Hrvatskih Šuma, jako razrovali put, do neprohodnosti. Kako je već prošlo previše vremena, s ove lokacije smo se vratili nazad u dom na dogovoreni ručak.

Sve u svemu, ukupno smo u dva dana prošli cca 35 km, pojeli nekoliko tabli „stiropora“, bakini kolači i štapići su nestali kao od šale, a domaći maslac od orašastih plodova je bolji od pečenih jaja 🙂 :-).

Neke od Šapica su mi zaprijetile da u svakom tekstu mora biti nešto tipa “koja je pouka”. Pa, evo nekoliko pouka iz ovog pohoda:

  • kada pohod traje dva dana više hodamo
  • kad žene padaju zbog klizavice, ako si brz, možeš profitirati
  • grah uvijek planiraj za ručak zadnji dan, kada se ne noći u domu

I za kraj, zašto haiku u naslovu ovog teksta. Ničim izazvane, naše „školske“ Šapice sročile su, na naše zadovoljstvo i smjeh do suza, prve haiku stihove (možda baš ne u pravilnoj formi, no, tko mari za to) koji će, nadam se, postati sastavni dio budućih pohoda. Evo, prvi puta, na ovom portalu:

Nizbrdo
lakše je;
Mir u meni.

Ivan Lončarić

4 comments

  • Miša

    Ivane, sjajna priča, zgodna ekipa, jedino haiku nije u formi 5-7-5 ali ti opraštamo s obzirom da si uspješno komponirao prvi stih koračnice. 🙂

  • Ena

    Ma ja maglu ne vidim koliko sjajite i zračite 🙂
    Moram primijetiti kako su mi se mamitica, Mira i Svjetlana modno uskladile, tri plavuse u pinki jaknicama 😀

  • Ena

    Ivane, bravo za tekst i slike 🙂

  • Ivan

    Uh, baš je bilo jako dobro i zabavno, super ekipa, naporno za hodati (blato, voda, gore – dole,…). Ovako nešto moramo ponoviti, nebitno na kojoj lokaciji.
    Pozz

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*