Jesen na Učki

ena_plantak_malaVrijeme radnje: subota, 24.10.2015.

Mjesto radnje: Lovranska Draga – Mala Učka – Babino sklonište – Lovranska Draga

Mala Učka: 995 m/nv

Trajanje pohoda: 7 sati

Glavni likovi: Tanja, Sara i Ena

Pripreme za ovaj pohod trajale su preko sedam dana, kupovala se dodatna oprema (ipak se otvorio Dekatlon u Rijeci), vodili se višesatni razgovori i kovali planovi oko mjesta i vremana polaska.

No, sve to skupa je nevažno kada imaš dobru ekipu i cure koje su uvijek, ali baš uvijek za akciju. 😉

Dan je bio izmišljen. Sunce je grijalo, davalo snagu i mamilo osmijehe na lica.

Okupljanje je bilo u Sarinoj ulici (koja je vrlo specifična jer ako se do sada nisam naučila voziti sa ručnom, sada definitivno jesam). 🙂 Nekoliko kilometara dalje nalazi se predivno selo Lovranska Draga odakle i započinje ova naša storija.

Čvrsto stegnutih planinarskih cipela, puuunih ruksaka i pregršt dobre energije zaputile smo se prema cilju – Maloj Učki. Cijelim putem su nas pratili savršeni vidici, a pogled pucao na njegovo veličanstvo Jadransko more. Prepoznale smo Rijeku, Cres, Krk, Lošinj… Sunce nas je tako lijepo grijalo, a nepresušne ženske teme učinile prvotni uspon mačjim kašljem.

Sara je zdušno i strpljivo fotografirala već spomenute vidike, promjene u prirodi i naravno glavne likove ove priče. Važno je odmah napomenuti kako su slike NO FILTER iliti NATURALE 🙂 (U istima možete uživati na kraju teksta).

Na Maloj Učki smo smazale sve iz sva tri ruksaka, zalegle na travu i malo ubile oko prije povratka nazad.

Zaplet ove naš priče dogodio se kad smo se odlučile vratiti drugim putem u Lovransku Dragu. U tom naumu smo izgubile sat i pol, lutale nepoznatim i nemarkiranim putevima te shvatile da nam je najpametnije vratiti se istim putem.

Važno je napomenuti da se ipak nismo vratile istim putem jer smo se naravno opet uspjele zapričati… U Lovransku Dragu smo se spustile preko Babinog skloništa, testirale koljena i u pozitivnom duhu zaključile da je zapravo baš dobro ispalo što smo se „malo“ zagubile jer smo eto upoznale sve moguće puteve koje vode do Male Učke. Kada žene ureduju obično ovako završi. 🙂

Još samo nekoliko riječi o Tanji i Sari jer su zaista zaslužile!

Tanji (smeđokosa) je ovo prvi put da se odlučila na osvajanje vrhova i odmah je dobila 7 sati planinarenja u svakom smislu te riječi. Javno je pohvaljujem jer je izdržala muški i dva sata nakon povratka kući javila da je dobro i da ide opet. Srećom pa je naša Tanja sportašica i hiperaktivka tako da joj ovakva vrsta fizičke aktivnosti nije predstavljala veće probleme.

Sara (plavokosa) je organizatorica ove naše male ekspedicije i kao što sam već prethodno napisala glavna i jedina odgovorna za ove sjajne fotografije! Sara je također sportašica te je vrlo aktivna u razno raznim sportovima, a na sreću u to spada i planinarenje.

Ipak ono najvažnije što ih krasi je veliko srce, pozitivna energija i pravo prijateljstvo koje su mi nesebično ponudile od prvog dana kada smo se upoznale… Hvala vam na tome ljepotice moje!

Cure na proljeće dolaze u Slatinu tako da im usput možemo pokazati i sve čari našeg Papuka.

P.S.
Kad ovako opisujem moje cure na temelju boje njihove kose podsjećam se na Mišu. 🙂 Veliki pozdrav, puse i punu košaru maruna šaljemo iz Lovrana…

Dislocirana Šapica, Ena

2 comments

  • Miša

    Ena, sad kad si nam pokazala Tanju i Saru – očekujemo vas sve tri, a može i četiri, 🙂 na startnoj crti recimo na novogodišnjem usponu (Ivačka glava) koji se događa 01. siječnja 2016. Trepnite dva puta okicama ako ste za…

  • Ivan

    Bravo cure. Učka je prekrasna, a praktično vam je “pred vratima”. Samo naprijed. Ena, ako trebate u pripremi pohoda kakvu pomoć, javi na mail (da bi manje lutale nemarkiranim putevima) 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*