U vrućem sedlu prema Grintovecu 2.558 m/nv

26./27.08.2017.

Kako se ono kaže treća sreća najveća. Eto posreći se meni da ove godine treći puta kročim svojom gojzericom na slovensko tlo, točnije da imam čast hodati po Kamniško-Savinjskim alpama. Doduše nisam sam, nego u nešto malo izmijenjenoj ekipi od kojih je Branimir već učestali putnik i uspio je nagovoriti svoga mlađeg brata Vladu na muku i patnju koja ga je čekala. 🙂

Inače momak je izuzetan i uvijek spreman na šalu, a sa druge strane ja sam poveo svoju bolju polovicu Mariju (Maru) ako se tako mora reći (iako mi to nikad neće biti jasno po čemu je ona bolja od mene i čisto sumnjam u to, al’ ajd’ nek’ joj bude). 🙂

Na put smo krenuli bez naše glavne vedete i goniča robova izuzetnog i iskusnog nam alpiniste Tomislava V. što se pokazalo da kad nismo pod njegovom palicom jednostavno uživamo, ustvari ovo nam je bila opuštajuća ekskurzija koju smo dobro iskoristili dok nas on opet ne povede u mahnite pohode.

No, da ne duljimo, dogovor je brzo pao na koji se vrh penjemo. Odabrali smo Grintovec (2.558 m/nv) jer nam je on ostao od 3. mj. dužan za uspon kojeg nismo savladali zbog snijega (neki su ga i tada ispenjali Tomislav V.).

Krenuli smo put Slovenije u subotu u 6 ujutro. Nakon 5 sati vožnje dolazimo u Kamnišku Bistricu gdje ostavljamo auto, tovarimo teške ruksake na leđa i krećemo putem prema Kokrskom sedlu i preko sedla dolazimo do Cojzove Koče. Uz iznimno velike količine prolivenog znoja pošto je doista bilo vruće, a ruksaci sa opremom poput vode, vreće za spavanje (koje nam na kraju nisu ni trebale) težili su vojničku punu ratnu spremu.

Ali kakvi bi mi bili tzv. planinari da se nismo uspeli do Koče na kojoj je boravilo mnoštvo ljudi uz ugodnu opuštajuću atmosferu. Prijavili smo se u Koču oko 18,00 sati a dotad smo nadoknađivali izgubljenu tekućinu uz poglede predivnih Alpskih vrhova i pogledom prema Grintovecu koji nam je ostao dužan da ga ispenjemo. Cojzova koča je vrlo uredna i bio je užitak provesti vrijeme u njoj. Sobu smo dijelili sa dvije prekrasne domaće cure, što ćeš bolje, odmah ti je lakše zaspati i osjećaš se sigurnije. 🙂

Buđenje sutradan u 05,30 sati, neki su malo umorni i imaju žuljeve, kao naša Mare te se pokazalo da je donijela dobru odluku da ne ide na vrh, nego ostaje u domu odmarati, dok smo Branimir, Vladimir i ja krenuli put vrha do kojeg smo stigli oko 08,00 sati.

Na vrhu je bilo vjetrovito ali sunce je koliko toliko doprinijelo svojom čari kako bi imali još ljepše poglede na okolne vrhove poput Skute, Ojstrice, Planjave, Brane, Storžića pa čak i Triglava u daljini. Gore se nismo pretjerano zadržavali, bacili smo koju fotku i krenuli spust dolje prema Koči na koju dolazimo, spremamo stvari, malo ubacili u kljun, napunili rezervoare tekućinom i krenuli prema Bistrici.

Usput smo imali probleme sa žuljevima ali rekoh već kad srce kaže da ti se samo nasmiješi. U Bistricu dolazimo oko 14,00 sati gdje nas čeka veselica koja je uobičajena svake nedjelje. Malo smo zasjeli, ručali i osvježili i pričali o dojmovima uspona i spusta.

Lijepo proveden vikend u smijehu, pjesmi, krvi, znoju, umoru. Sve što je lijepo kratko traje. Put Osijeka krenuli smo oko 16,00 sati.

Moram pohvaliti ekipu, posebno Vladu koji je zaradio 7 žuljeva i moju bolju polovicu kojoj je ovo za sada najviši uspon uz žuljeve, Branimira i mene drugom prilikom.

I dalje tvrdim da je Slovenija predivna baš po mojoj mjeri, još kad bi me netko htio prisvojiti imali bi formiranog majmuna. 🙂 Cojzova koča, sve pohvale, ljudi ljubazni, kulturni, urednost na nivou.

I opet da ponovim što me je oduševilo: staro, mlado, žene, muškarci, djevojke, dečki, djeca manja, veća, svi hodaju, rolaju, bicikliraju, planinare, trekiraju jednostavno lijepo za vidjeti (žive život 100%).

A nismo ni mi za baciti jer putujemo po 5 sati i onda odmah juriš na uspon, ipak kad razmislim nije ni to mala stvar.

Logistika:

  • Branimir – dogovorio smještaj;
  • Vladimir – vozač;
  • Marija – šerpa (iako su hrana i piće osigurani na njen šarm smo dobili poveće količine Pirskih kobasica);
  • Dražen – leteći fotoreporter.

Dojmovi od ekipe:

  • Mara: izlet je bio iznenadan i nisam se uopće pripremala da vidim gdje idem i koliko me zahtjevna staza čeka. Dražen je samo rekao možeš ti to. Sreća prati hrabre.
  • Branimir: Prvi puta je bilo opušteno…
  • Vladimir: Bilo je super, neopisivo!
  • Dražen: Ne može se opisati riječima, slikom i videom, to se mora doživjeti.

Do sljedećeg susreta budite čili, zdravi i veseli. 🙂

Dražen Šmit

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*