U kraljevstvu Bijelih stijena kao u društvu zgodnih žena

23.09.2017.

Ovaj put točkovi i noge su nas odvele u naše krajeve. Odlučili smo se za Gorski Kotar točnije Bijele i Samarske stijene, i proći ih Vihoraškim Putem koji je nadasve zahtjevan i atraktivan, i mislim da ću ga proći još koji puta. Bijele i Samarske stijene su strogi rezervat koji se nalazi u središnjem dijelu Velike Kapele.

Stijene su inače vapnenačke i pravi su krš Gorskog Kotara s kojima se priroda poigrala i jednostavno izgledaju predivno. No da ne duljim, iz Osijeka smo krenuli u subotu 23.09. u 5 ujutro prema Mrkopaljskom Tuku (Branimir, Damir, Vladimir i moja kreativnost za gluposti) u kojem se nalazi planinarski dom u kojem ćemo prenoćiti.

Od Tuka se ide makadamskom cestom 13 km do točke polazišta i od tamo u 10 sati započinjemo hodanje po makadamu do Velikih Vrata i nakon 2 km zagrijavanja uspon nas vodi strmom planinarskom stazom kroz šumu. Na putu nam se preprečuju mnoga srušena stabla.

Nakon nekog vremena dolazimo do križanja gdje nas put lijevo vodi na vrh Bijelih stijena, a tu ujedno i počinje Vihoraški put. Iako su stijene bile dosta skliske put do vrha nam nije predstavljao problem (sajle, klinovi). Sam vrh nije ništa posebno visok 1.335 m/nv, ali pogled sa istog zaustavlja dah.

Prije svega vrijeme je idealno tako da su se mogle vidjeti Samarske stijene, Bjelolasica, Klek i dr. Silaskom s vrha uputili smo se ka planinarskoj kući Dragutina Hirtza koja je bila zatvorena, ali njima na dušu.

Od kuće krećemo ka Ljusci (najbolje ćete je upoznati u videu) preko Zelene doline. Staze su izrazito kamenite i zahtijevaju oprez pošto su mokre i kliske i znalo se dešavati da otreseš i to po par puta.

Bilo je i pokušaja udaranja glavom o stijenu kako bi se maknula s puta, ali Vladi to nije pošlo za rukom, tj. glavom. 🙂

Prolascima pored špilja očekivali smo i nekoga medu, ali smo samo naišli na izmet. Dakle od mede ni M nego samo G (govno).

Dolaskom do ljuske kao da sam se ponovno rodio. Sretan kao malo dijete, gledam i ne vjerujem kako moćno i atraktivno izgledaju stijene i uski prolazi preko kojih se penjemo i provlačimo.

U tim situacijama ruksak je višak na leđima i smeta, ali i to smo prošli bez gorih posljedica. Malo razbijenih potkoljenica, ali “tko za bol pita otpala mu …” 🙂 Stoga bez puno okljevanja krenusmo prema Ratkovom skloništu na Samarskim stijenama do kojih stižemo u kratkom vremenu iako nam se činilo čitavu vječnost.

Skloništa se nalazi u stijeni i izgleda fascinantno što je rijetkost za vidjeti. Nismo se dugo zadržavali jer je bilo drugih planinara i penjača koji su odlučili prenoćiti u skloništu.

Spuštajući se putem brzinski hitamo i za ništa ne pitamo 🙂 prema vozilu u želji da što prije dođemo do Tuka kako bi zalili suho grlo svetom vodicom od hmelja i napunili želuce filovanom paprikom (gospođa ju opravila svježu alal joj vera) 🙂 koji su se zalijepili za kičmu od potrošenih kalorija.

Dom u Tuku onako podsjeća na staro vrijeme, lamperija, stara rasvjeta što je danas rijetkost za vidjet. Sve u svemu odlično. Noć smo proveli sami u domu uz kamin se grijali dok nije došlo vrijeme spavanja, i gle čuda od tolike želje da vidimo medu jedan je bio s nama u sobi. Dosta je bio bučan bit će da je sanjao zrele kruške i onda stradao od puške.

Bilo je super kao i uvijek, bez teških tema i problema. Ekipa je bila opet na nivou spremna za šale i zezanje. A vi ljubitelji slika,videa i priča čujemo se nekom drugom prilikom… možda već uskoro s nekih drugih kordinata koje su u planu.

S toga pozdrav svima koliko vas ima i živi mi i zdravi bili

Dražen Šmit

P.S. Puno kasnim s reportažom, ali šta da se radi. Takva je moderna tehnologija, kad rikne računalo, a nema se love za novo pa krpaš staro i to traje. A ljudi u iščekivanju novih dogodovština, razno raznih gluposti i neozbiljnosti u novoj avanturi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*