Tragom prvog izleta našičkih planinara

30.09.2018.

“Tragom prvog izleta našičkih planinara” spomen pohod je i izlet kojeg smo danas drugi puta organizirali na Staklani u sjećanje na prvi organizirani izlet našičkih planinara u lipnju 1923. godine. Obilaznica istoimenog naziva TPI otvorena je 1985. godine u spomen na taj prvi pohod. Staklana je jedna od kontrolnih točaka TPI – koja će u budućnosti biti prva kontrolna točka i početak obilaznice čija će ruta ići do Dobre vode, Petrovog vrha i još neke novih točaka i bit će kružnog tipa. Danas se nas četrdeset okupilo kod Staklane uz nekolicinu gostiju kako bismo prošli jedan dio TPI-a. Uz prekrasno vrijeme i jesenske boje planine, dragi ljudi i neka nova lica koja sve više prepoznaju prepoznaju planinarenje uživali su na središnjoj Krndiji preko strmih vrleti i pitomih šuma. Pohod je trajao četiri sata i bio je nezahtjevan. Najprije smo se popeli nemarkiranim grebenom i preko Pijeskova gdje se vidik širi na okolne vrhove Krndije spustili preko kamenih oblika Plastova i Debelog brda ponovno do Staklane. Uslijedilo je druženje uz planinarski ručak i dogovori za neke nove izlete. Hvala svim članovima koji su pomogli da sve prođe u najboljem redu i gostima koji su nas posjetili. Vidimo se iduće godine. Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!

Hrvoje Tržić

Za početak spomenimo da se do “Staklane” najjednostavnije dolazi preko Gornje Motičine i Seone. Mene je Google maps malo provozao, a nije to prvi put… Jbg. 🙁

Vrijeme je bilo suho, lijepo i neobično. Znate ono – na suncu izrazito vruće, a u sjeni drveća poprilično hladno. 🙂

Od Šapica se na startu pojavilo preko nekoliko pripadnika ove nadaleko poznate (čitaj elitne) skupine: Milan & Melisanda iz PŽ, Vinko iz Kutjeva (hodao je od Kutjeva do Staklane, bio sa nama veći dio pohoda i vratio se solo planinareći do Kutjeva – bravo Vinko!), Velimir iz Bistrinaca skupa sa GoPro 5 kamerom, i moja malenkost iz Slatine. Ove detalje iznosim jer nas još uvijek ne poznaju baš svi. Vrapci su nas već upoznali, no sjenice i batokljuni nisu. 🙂

Odmah na startu sam upoznao zanimljivog planinarsko/alpinističkog vuka – Miljenko Baloković Fabo s kojim se o viskogorskom planinarenju i aplinizmu može pričati dugo i sadržajno, bez da vam i na trenutak bude dosadno. O da! Posvetio sam gospodinu Balokoviću puno vremena prije početka pohoda. A to vjerujte mi za ovakvog vjetropira kakav sam ja – uistinu nije malo. 🙂

Domaćini iz HPD Krndija Našice su nas dočekali sa puno soka za djecu, finog i ne previše slatkog čaja (pohvalno), žestice (bljak), i standardnom delicijom – kruh s masti i crvenom paprikom. Čak sam i ja poslije nebrojeno mnogo godina smazao jednu šnitu. Joj, kako je dobro vidjeti te opet, staviti ruke na tvoja ramena… ups… zaroniti zube u tu slatku, mirisnu, poslasticu…

Uslijedio je standardno druženje, prejedanje i uvodni govor našeg Hrvoja.

Što dodati!? HPD “Krndija” iz Našica je udruga planinarskih entuzijasta koja njeguje sve vrijednosti planinarenja, od iskonskih pa sve do modernih vremena tj. današnjeg dana. To znači, vođenje lista gostiju, društava, organizacija, pozdravni govor, evociranje uspomena, vodič, hrana, piće, ručak… Dakako u međuvremenu održavaju planinarsku školu, uče razna čuda, educiraju se, odlaze na ekspedicije, promoviraju se na portalima, radiju i televiziji i brinu se o mladima. E to je jako važno, i za svaku pohvalu.

U neko doba dana krećemo na pohod. Polako, pa sve lakše i lakše, a na momente je bilo i prelako. 🙂 Za mene pravi pravcati odmor (čitaj zajebancija) tj. lagani relax poslije onakvog žestokog dana na Podunavlje trailu. Zezanje, šale i doskočice, priče i ćakule. Milina jedna.

Kamera je čak nekoliko masnih viceva i bećaraca uspjela ovjekovječiti, a to uistinu nije mala stvar, barem kada je dokumentarni program u pitanju. Hehe, 99% planinara je surađivalo i kamera ih voli. A bilo je i nekih lijepih ali namrgođenih cura koje nisu za naslikavanje.

I da svršim. Prošetali smo 12km. Naslikavali se i snimali. Upoznavali i razgovarali. Pronašao sam čak dva kamena srca. Bezuspješno sam imitirao velikog majstora (Peter Laslo) u pravljenju kreatura od žira. Učlanio sam Hrvoja i Helenu u šapice (bravo ja – jao si ga njima, haha – sad će morati s nama na teške i zajebane ture). Pojeo sam pooooslijeeee dugo vremena par debrecinki sa senfom i ajvarom i čak dvije šnite bijelog kruha. Popih 3 čaše industrijskog čaja sa šećerom. Ukratko, usvinjio sam se kao nikada do sada. 😉

Na kraju se šapice zahvališe domaćinima, pustismo suzu na odlasku uz riječi “volimo vas i vidimo se na godinu”. 🙂 Eto tako vam je to bilo. A zatim smo kao gušteri uživali na suncu, u centru Našica i oblokavali se kavama, kao pravi turisti.

Miša Nicinger

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*