Šetnja sjevernim Velebitom

27.05.2018.

U nedostatku vremena gotovo da sam odustala od objave ove priče s Premužićeve staze. No ipak su me dva razloga natjerala na to. Prvo, prekrasni Velebit, s kojega vam osječki Šaponje umjetnici neće htjeti poslati fotke, iako su puno više obišli ovih dana.

Drugi razlog je Brankica koju smo Domagoj i ja upoznali na putu. Ee. Da. Sa zagrebačkom adresom, ali
rodom iz mjesta s najljepšim plažama srednje Dalmacije.

Da je naša Marija kojiim slučajem bila s nama proćakulale bi one lipo. A mi ovako dvi-tri riči. Dobro, OK, znam da znate da je uz mene to puno više, he, he. No Brankica je strpljiva, nasmijana i hitronoga. Vrele sunčeve zrake i prašinu izdržala je bez pogovora (a kartu pozna bolje od svih vodiča). Sličnog duha kao i mi, zaslužila je drveni privjesak Šapica.

Nadamo se da će biti prilike da se pridruži ekipi na nekom pohodu na Papuku ili nam bude vodič po omiljenim rutama na Medvednici.

Od drugih zanimljivosti moram izdvojiti vedre ljude svih generacija i savršenu prirodu planine. Ma najbolje da pogledate fotografije.

Zbog velike nadmorske visine gore su u cvatu proljetnice, a u klancima ima još i po nekoliko metara snijega.

Na stazi smo sreli preslatku sedmogodišnju djevojčicu iz planinarskog društva u Kaštel Sućurcu. Dok smo na dijelu staze gazile po snijegu upitala sam ju hoće li se grudati. Tužno je rekla da nema s kim. Pa sa mnom!

Za savršen kraj dana ispred planinarskog doma na Zavižanu gledali smo brodice i odsjaj sunca na valovima. Što više poželjeti? NIšta drugo nego doći ponovno.

Martina Šega

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*