Šapice na Požeškoj gori

11.09.2016.

20160911_pozeska_gora_tekst

Do sada su o famoznoj “Požeškoj gori” pisali naš Miroslav Pecko (priča – Do maksiuma), Valentin Žagar (priča – Kula Gračanica i Stari grad Dolac), Martina Šega (nekoliko priča: Vrhovački grad i Oda žutim cvjetovima i Utvrde Požeške gore).

Ne znam što sam ja Bogu zgriješio, kad su tolike lijepe, pametne i sposobne cure u današnjoj ekipi sve odreda glatko odbile moje vapaje da se late pera i tinte. 🙁 Prije bi se one zgodne Skandinavke iz serijala o Vikinzima – latile sjekire i mača, nego ove naše tipokovnice i tekst procesora. Bože te sačuvaj! 🙂

Odbila me čak i ona simpatična prosvjetna djelatnica što ponosito nosi majicu “Brate ja sam iz Miholjca”, Ivana me nije ni pogledala, Martina je tiho procijedila “pih”, Vesna PŽ se izvukla vještim manevrima, a cure iz Slavonskog Broda (Dobrila, Suzana, Dubravka, Božena i Mirjana) nisu htjele ni da čuju – točnije cijelim su putem izgovarale matntu “ti to radiš najbolje”, Vesna SL je morala kositi travu, a Jasnu I i II da ne spominjem, one se jednostavno nisu ni osvrnule. 🙂

Dečki u ekipi su: mladi, zgodni, snažni, pametni, iskusni, sve sami nogometni selektori, ali su podjednako nepismeni (kao i ja) pa se  nisam niti trudio vrbovati ih za našu stvar, i što ću jadan nego napisati par riječi…

Požeška gora, a što da se priča – veliko je brdo s puno kamenja, suhoga lišća, grana i lijana. Imaju hrast i bukvu, i još neko čudno bilje. Prepoznao sam: vrbovicu, preslicu, matičnjak i čičoke, a od životinja: krepanu voluharicu (hvala Darko), malenog pauka u posudi sa kolačima i ogromnu žabu.

Potoci i izvori su suhi kao barut, pa smo umalo pokrepavali od žeđi, ali zato imaju debelog hlada i Borisa koji zna gdje stoji svaka klada. 😉

Referentni Endomondo kaže da smo puno hodali, dehidracija i žuljevi da smo se umorili, pentranje po lijanama govori kako nismo svi isto hrabri, sposobni i jaki.

Tomislav je zamijenio Domagaja u manekenskim poslovima i pozira k’o pravi. Ivan se raspričao i zabavljao ekipu, dok su cure vrištale od sreće & radosti i obećale doći ponovno, jer znojiti se mora.

Za sve ostalo imate fotke, video i arhivu ili pitajte Borisa, Martinu i Ivanu, koji su danas bili naši domaćini na SPP-u i inim vrhovima Požeške gore.

Slatinčani se ovim putem zahvaljuju Martininim roditeljima na gostoprimstvu, hladnoj vodi i slatkim breskvama.

Darko, kako vidiš na zadnjoj fotografiji – tvoj bedž je završio u cvijeću… 🙂

Do novog susreta sa vama ostajte mi happy i budite cool.

Miša Nicinger

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*