Podunavlje trail 2018.

29.09.2018.

Nažalost većina brdskih utrka ili kako je to sada moderno naziva “trailova” ima dvije ili tri kategorije, pa tako i “4. Podunavlje trail”: 7km je rezerverina za Canicross (tim čovjeka i psa), 13km je kraća i nešto lakša staza, a 34km je bila dulja staza sa većom visinskom razlikom. E sad zašto nažalost!? Zato, jer su mi reportaže jadne bez svih tih zanimljivih sudionika. Naime, ja idem uvijek na dulje staze, a to znači da vremenski znatno više izbivam, pa ne uspijevam vidjeti, fotkati, snimiti i dakako upoznatni sve one zanimljive ljude na kraćoj stazi (jbg) a tamo ih ima uvijek znatno više i mnogo su zanimljivi. Shvatili ste. Dobra zabava i ekipa je uglavnom na kratkim stazama, a samo “luđaci” poput mene idu na “sado-mazo” staze i utrke. 🙂 Današnjih 34 km sam odradio za 3:15:30 sa tempom od 5:45 – više nego zadovoljan…

S obzirom da će ovu reportažu vidjeti i jedan broj trkača, pozivam sve da bace pogled kako to izgleda kada ovom stazom idu planinari (tada se ona naziva Podunavski pješački put). Priča, fotke i video zapis možete pogledati ovdje… Dakao u mojoj produkciji. 🙂

Nego da vidimo mi što o današnjim događanjima kaže naš Manuel…

Odrađeno još jedno kolo Slavonsko – Baranjske trail lige! 

5. kolo nas je odvelo u prekrasni Erdut na Podunavlje trail. Trčali smo uz Dunav i kroz nepregledne vinograde Erduta. Uz bolje zdravlje velika prednost sporta je i to što prođemo dijelove Hrvatske u kojima nikada nismo bili. Tako sam i ja sada prvi puta došao u Erdut i oduševio se prekrasnim krajolikom i gostoljubivim domaćinima. Ekipa iz Žutog šešira perfektno je organizirala utrku i imam samo pohvale na njihov račun… čista 10-ka za organizaciju. Trčao sam “Zelenu stazu” dužine 13 km koja je išla prvim dijelom uz Dunav pa dalje kroz Erdut i najvećim dijelom kroz vinograde. Na toj kraćoj, ali brzoj i jaaakoo vjetrovitoj, stazi nastupilo nas je 60-ak i uspješno smo je odradili. 

Baš sam uživao i čestitam natjecateljima u svim kategorijama, a posebno pobjednicima! Već slijedeće subote nas čeka “žDrAl Trail” u Daruvaru i nadam se da ću i tamo nastupiti. Baš je posebna ta naša Slavonsko – Baranjska trail liga… Pozivam sve da nam se pridruže!

Manuel Čarđić

A zatim prozno-poetski tekst naše Gabriele…

Vinogradi i vino, šešir žuti kao slama

Uz Dunav sve je široko, otvoreno i opušteno. I sve je giga; drveće, vinarije, obzor… Podunavlje trail otvara mogućnost spojiti se u jesenskoj verziji s ovim krajem. Ovdje dolazim i zbog mirisa slame koja nam je, nakon utrke, i stolica i krevet, jednako kao i zbog svih tih prizora u očima. Ekipa Žuti šešir znala je odabrati mjesto!

Uvijek trčim 13 km jer je slijedeća dužina 34 km, a to mi je cufil. Iz iskustva prethodnih godina znam da 1. kontrolna točka stvara užasnu gužvu i imala sam plan preskočiti ju, pa što bude. Već sama vizualizacija takve realizacije mi se činila pederskom, pa sam se odlučila za plan B: trčati k’o sumanuta do te točke i stići prije gužve. I jesam. Malo me ponijelo, pa sam preko svojih mogućnosti nastavila uzbrdo. 

Kad se ukazala cesta, pao mi je mrak. Bolje i brdo uzbrdo, nego ravna cesta; dosada koja ubija psihu. U kukuruzištu sam nadošla. U prirodi se spajam u nekoj drugoj dimenziji; s prašinom pod nogama, sa širokim obzirom i s oblacima (kojih su ovaj put plovili samo u mojoj glavi). I volim taj đir kad oni jako dobri trkači nestanu iz mog vidokruga, a oni lošiji nisu mi za petama, pa sam sama usred cijelog tog božanstvenig okruženja. Nisam baš sigurna lamatam li krilima, ali znam da letim (ili to blagostanje leti k meni, a ja samo krila širim) i da sam na ljepotu spojena k’o avatar.

U samoj završnici jedna žena mi se približavala (bez okretanja znam prepoznati spol trkača za leđima, i jako ne volim kad mi žena puše u vrat). Svoje sam misli okupirala vinom; onim koje će dobiti prve tri plasirane. Dala sam se u borbu za vino.

Ja uopće vino ne pijem, ali to, utrkom osvojeno, rado poklanjam. Ono ima dodatnu vrijednost. Izborila sam se za to vino, iako tek trećeplasirana. A popit’ će ga tkoznatko, nebitno. 

Ja sam zalivena srećom!

Gabriela Poslon

Koga zanima neka baci pogled na video zapis. Ostali mogu na preskokce, kao što je običaj. 🙂 Ili nek’ se bace na galeriju fotografija. 😉

Jedna me stvar na ovoj utrci jako ubola u oči tj. uši, a to je DJ Goran Šimunović aka “Šipac” koji je imao najbolje ugođeno, podešeno i naštimano ozvučenje, kakvo nisam već dulji niz godina vidio i čuo na javnim manifestacijma. Mali svaka čast! Ugodno, izbalansirano, bez dreke, kreštanja, mikrofonije, digitalizacije i pucanja Wi-Fi veze. Ma nešto uistinu perfektno. Većina ton majstora i glazbenika su sjebani, pa misle da se na halabuku može dobiti neki poen. Najčešće su 10 ili 20 puta preglasni i potpuno raštimani, ali su zato umišljeni do bola. Npr. ja im na start/cilj poziciji često signaliziram da se utišaju, ali znate onu narodnu “pametnom ne treba, a budali ne vrijedi govoriti”.

A sada bacite pogled na 3d relive. Nažalost u Garmin bazi nije pronađen niti jedan trkač koji je išao na dugu stazu, tako da u startu trčim ekipno, a onda SOS (sad opet sam). Vjerojatno mnogi nisu napravili transfer podataka sa pametnog sata na Garmin stranice… Šteta, bilo bi zgodno vidjeti kako ovi ispred mene povećavaju razliku, a oni iza zaostaju…

Danas sam pobliže upoznao neka velika i mala imena: Maja Urban, Tomislav Bilandžić, Luka Šibalić (koji je na prošloj utrci gutao prašinu iza mene, a sada je otišao silovito naprijed), proširio sam priču sa nekim ljudima od prije npr. Kruno Tomljanović, Damir Kligl, prvi put sam napravio fotku sa pripadnicima slatinskog GSS-a: Vanja Kotur. I tako dalje, i tako bliže. Neka mi oproste svi oni koje sam izostavio. Jgb – ja sam jedan, a vas je tako puno i svi ste nekako lijepi, zgodni, naočiti, a opet drugačiji, imena su vam bože sačuvaj (tko bi to sve upamtio), a tek frizure, odjeća, obuća. Za sada najbolje pamtim obline. 😉

Žuti šešir ima par macana (Petar & Dario) i samo jednu prekokrasnu volonterku (Dragana) i to je sve. Dobili smo puno od njih iako ja ne mogu prežaliti nedostatak volenterki koje viđamo na drugim velikim natjecanjima. Jesu bili dobri? Naravno. Jel mogu biti bolji? Uvijek, no ovaj dvojac plus poneka volonterka, za sada uspijeva odraditi organizaciju, sa smiješkom na licu i ne zeznuti stvar. Sposobni su i vrijedni. Toliko o tome…

Žao mi je što nismo dobili majicu, odnosno što nam nisu uzeli par kuna više za startninu i iznenadili nas nekom ludom oblekom. Utrka je zamiljiva, lijepa, teška i puno vrijedna. Volio bih se šepuriti povremeno sa majicom na kojoj piše “Podunavlje trail 2018.” Kao što se šepurim sa drugim sličnim majicama…

Da ne zaboravim klopu. Nikakva zvučna imena, restorani, kuhari, no dobro su to oni skuhali, posolili i zapaprili, mljackalo se i podrigivalo. Savršeni grah i čobanac. Eto tako vam je to bilo.

Što se tiče staze… Jako dobra, lijepa, raznolika, na momente teška (uspon i frontalni vjetar), sa puno zgodnih detalja. Na momente je teško bilo trčati po razrovanom asfaltu ili tucaniku (makadam), no ne smijem ni pomisliti kako je trčati na Velebitu. Oznaka dovoljno, a kao preporuku bih savjetovao uporabu neke boje u spreju kojim se može šarati po svim podlogama taman da posluži za utrku. Ovo su dečki izvrsno napravili na utrci “Ozalj i Vrhovac trail 2018.”.

Svi bi mi morali više slušati na brifingu, pamtiti detalje, gledati u zemljovide, no većina uglavnom samo trči i očekuje da sve bude jednostavno, svako križanje… I ja spadam u tu skupinu. Što da se lažemo. Mamina maza. 😉

Do novog znojnog susreta sa vama – vježbanje neka bude silovito, a hodajte redovito. Vidimo se dragi moji.

Miša Nicinger

Rezultati:

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*