I mi konja za trku imamo
12.09.2015.
Prije svega zahvaljujem se što je pohod premješten na subotu nakon šestogodišnje tradicije planinarenja samo i isključivo nedjeljom.
Nakon prvotnog šoka i spoznaje da je u Virovitičko – podravskoj županiji poprilično hladno, u subotu, 12.09. osvanuo je prekrasan sunčan dan.
Unatoč većem broju prometnih znakova koji signaliziraju zabranu prometovanja u smjeru Velike, četiri auta hrabro su se zaputila na Prijevoj odakle i započinje ova naša priča.
Mira, Jasna, Miša, Davor, Bigi i ja nakon pregršt poljubaca i zagrljaja i naravno dilanja nekoliko kašeta jabuka (čitaj: niti jednom prskane) krećemo na 15 km dug pohod po uvijek i zauvijek prekrasnoj Krndiji.
Prva na redu destinacija bila je Rogin kamen gdje smo obavili prvi ozbiljniji fotosešn, ručali, sunčali se i jednostavno uživali.
Dobra voda, kao druga destinacija našeg pohoda je dobra, ali nema vode. Srećom pa Bigi najviše voli onu najprljaviju i najblatniju pa nije ostao žedan.
Pri kraju pohoda već dobro poznati put odlučili smo zamijeniti nikada isprobanim i to ni više ni manje nego kroz samo srce potoka. Na tom putu divili smo se sedimentima u razno raznim bojama te i pospremili koji u ruksake i džepove kako bi kasnije uresili vrtove, cvjetnjake i sl.
Od životinja podružili smo se sa dva daždevnjaka, a od bilja uživali u prekrasnim plavim i žutim cvjetovima. Naravno nikako ne smijem zaboraviti pregršt gljiva, mahovina i paprati koje Krndiji zaista daju posebnu notu profinjenosti i tajanstvenosti.
I za kraj, ovaj naš pothvat ne bi bio tako poseban bez naših planinara.
Davor je kao i uvijek bio vođa puta te nas je i ovaj put uspješno proveo bespućima Krndije na vrlo kreativan i zanimljiv način.
Miša je i ovaj put rado s nama podijelio svoje viđenje svijeta i međuljudskih odnosa te nas poučio nekim muško ženskim „cakama“. 😉
Mira nas je sve ugodno iznenadila svojom opuštenošću, spontanošću, otvorenošću i naravno vedrim i avanturističkim duhom. 😉
Jasna je jednostavno uživala u prirodi i punila baterije za idući radni tjedan. Ponekad bi udijelila pokoji savjet nama zbunjenim i još uvijek „tražimo se“ suputnicima.
A ja sam se još jednom uvjerila kako je dobro vidjeti ljude s kojima se uvijek dobro osjećaš bez obzira na kilometražu koja vas dijeli. I ono najvažnije, Velebit i Učka su stvarno prekrasni, ali imamo i mi svog konja za trku – Krndiju (i dakako Papuk)!
Ena Plantak
