Džambinim stazama

01.07.2018.

Naspram prošlog vikenda, ovo je bilo jedno uistinu lagano planinarenje. Na startu se pojavilo nešto Osječana (Zdravko i Suzana), malo više Požežana (Franjo & Sandra, Anamarija, Gordana & Bobica) i mrvica Kutjevčana (Vinko) te moja malenkost iz Slatine, a sve sa ciljem ljudikanja i hodanja po Krndiji.

Usput smo susreli i planinare iz Orahovice (Mira), Feričanaca (Mira) i Našica (Ana Marija), te jedan par iz Engleske (Renata & Andy) kao i moje nove nove trkačke prijatelje (Antonio Dujmović i Damir Kligl, a zatim se uprizorila Martina Maloča, Dunja Straka i Kruno Tomljanović), koje sam prije nekog vremena učlanio u trkaći ogranak Šapica, nešto kao “Trail running paws section”. 🙂 Uskoro ću i bicikliste privesti k nama. Ah.

E sad, s obzirom da nemam puno vremena (josta, mahune i rajčice se neće same nabrati, a ni rublje skupiti, oprati, raširiti, izglačati) idemo kratko tj. malčice ubrzati stvar…

Današnji je dan bio prije svega lijep, suh i hladan +14°C na startu do najviše +20°C, a samo je na trenutke bilo malo ugodnije. Bilo je onako baš hladnjikavo, te nam je koža na momente bila sexy cool i naježena kao u nekom erotskom filmu. 🙂

Tek nas je pred kraj ugrijalo Sunce iako je ljeto odavno počelo. Čudna vremena tj. vremenske prilike… Istovremeno lideri najvećih zagađivača na svijetu (USA) još uvijek govore kako “Nema globalnog zagrijavanja niti klimatskih promjena”.

Nego bacimo se mi na ono važno, a to je staza koju je naš Džambo zamislio i napravio kako bi se izbjeglo dugotrajno i besmisleno hodanje makadamom od prijevoja do Kapavca.

Staza je uistinu lijepa, na momente zahtjevna, ima nešto ručno rađenih markacija od PVC-a i par lijepih drvenih putokaza. Hvala ti macane za sav trud i rad, također i Draženu koji je sve to podržao od samog početka. Lokacije poput Djedovog nosa i Babine sise su iznimno dobro uklopljene i bez toga se više neće moći zamisliti niti jedan pohod ovim dijelom Krndije. Svaka čast dečki. 🙂

I što dodati? Ništa. Bili smo, bilo je lagano i ugodno. Odradili smo ~15km (Međa, Kapavac, Petrov vrh, Manastir sv. Nikola, Iskrica), a da je bilo po mome bilo bi ~25km. 🙂

Usput smo se najeli borovnica i divljih trešanja koje tek su sada zrele i ukusne, nabrali malo divlje mente (dvije vrste) iako je i stolisnika bilo u izobilju. Godina je očito prijala nekim kulturama.

Zanimljivo je da se po prvi put čuju i mogu vidjeti XXL tj. King Size skakavci koji cvrče  baš kao oni na morskoj obali i vole se fotografirati.

Moram još napisati nekoliko rečenica na temu razlika i sličnosti između planinara i trkača koji idu na utrke tipa Trekking i Trail. Trekking se sve više napušta jer je riječ o orijentacijskim utrkama u prirodi u kojima se mora stalno gledati u zemljovid i pronalaziti optimalna ruta do kontrolnih točki i tako cijelim putem od starta do cilja, a Trail je utrka po trajno ili privremeno obilježenim stazama tako da nije potrebno stalno gledati karte, osim kad se zaluta, a to se često dogodi kod onih koji ne paze, poput mene. 😉

I jedni i drugi su zaljubljenici u prirodu i najčešće koriste iste planinarske staze, ceste, grebene koji su tu već milijunima godina, samo ih povremeno i jedni, i drugi, i treći (biciklsti, šumari, lovci, gljivari, travari…) svojataju!

I planinari i trekkeri uglavnom hodaju na uzbrdici (samo rijetki mogu trčati uzbrdo), razlika je najčešće na spustu i na ravnom gdje planinari i dalje hodaju, a trkači trče. 🙂 I jedni i drugi se koriste oznakama i kartama, pronalaze određena mjesta na planini i nastavljaju dalje.

Planinari se zadržavaju na vidikovcima i promatraju okolicu, tamo se trajno nalaze kutije sa žigovima i upisnim knjigama, dok trkači imaju privremene kontrolne točke gdje se ovjerava kartica koju dobiju na startu i da bi utrka bila valjanja – moraju ovjeriti sve KT baš kao što planinari lupaju žigove u svoje knjižice (Hrvatska obilaznica, Slavonski Planinarski Put, Kutjevačka obilaznica itd.)

Planinari su općenito nešto stariji, znatno sporiji i moglo bi se reći snažniji jer vuku velike terete na leđima, teške gojzerice i gomilu odjeće na sebi, a trkači spretniji i brži, no malena je razlika između jednih i drugih. Ajmo sad drvlje i kamenje po piscu. 🙂 Dobar planinar začas može postati trkač i obrnuto, dobar trkač može na isti način uživati u planinarenju.

Najveća je razlika između trkača i planinara u tome da trkači skoro nikada ne idu u visoko gorje, niti je natjecanje tamo moguće, osim ultra teških natjecanja poput Velebit Higlindera i još nekih ekstremno zahtjevnih utrka koje nisu masovne i koje mnogi od natjecatelja ne završe.

Trkači također koriste štapove za hodanje, imaju prilagođenu obuću zbog brzine i proklizavanja, manji ruksak, orijentiraju se po planinarskim i privremenim trakastim oznakama, uživaju u prirodi i brinu se za nju baš kao planinari. Planinarska je oprema znatno robusnija, teža, pruža veću zaštitu. I to vam je ukratko to…

Ostatak informacija potražite u galeriji fotografija i video zapisu.

Lijep pozdrav svima na sve strane Papuka, Drave, Krndije i Save.

Miša Nicinger

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*