Drugi svijet (nadopunjeno)

Priroda nam daruje, da nam se um raduje…

201608_velebit_obitelj_smit

Pošto ova priča kasni skratiti ćemo joj muke. Zašto naslov “drugi svijet”? Pa baš zato što nemam vremena ispisati cijelu priču  zbog svih obaveza i problema, gužve, strke i zbrke, a dok sam bio na odmoru bio sam totalno opušten bez obaveza i briga.

To je kao da dođete iz raja u pakao. Pošto sam odabrao za odmor mjesto Starigrad kako bih se nasolio u moru tako sam i odabrao hodanje po Južnom Velebitu točnije po NP Paklenici.

Netko na odmoru voli ležati na plaži cijeli dan, netko voli sjediti u kafiću cijeli dan  i tako to, ali da ne davimo tko smo, što smo, kako smo prebacujem svoju prvu hodnju (hiking) od Starigrada do Velikog Rujna, na Bojin kuk i nazad.

12.08.2016. – Petak

Dižem se u 6 ujutro, pakujem stvari u ruksak i u 7 sati krećem prema Velikom Rujnu. Hodam asfaltiranom cestom koja se stalno uspinje. Zašto baš cestom?

Zato što ne želim preko brda jer sam odlučio ubiti kilometre u nogama. Inače ova cesta vodi skroz do kapelice Svete Bogorodice, ali se nakon nekog vremena pretvara u makadamsku cestu i prteni put.

Inače postoje smjerokazi i nema bojazni da će se zalutati. Hodanjem dolazim do visoravni okruženoj prelijepim vrhovima Velebita. Prije kapelice koja se nalazi 100 m gore od table gdje se skreće lijevo za Bojinac, planinarskom stazom se ide preko Milovačke gore pa na Veliki Dolac.

Dijelom se hoda uz suhozide i kroz šumu i preko stijena koje imaju na jednom mjestu sajlu dolazimo da smjerokaza za Starigrad, a niže dolje se spuštamo za Bojin kuk gdje je staza odlično markirana i malo se spušta, a poslije toga ide oštar uspon po stijenama gdje hodamo četveronoške i uz pomoć sajli dolazimo do vrha.

Staza je atraktivna no nimalo bezopasna. Inače vrh je na 1109 m/nv na kojem se zadržavam pola sata kako bi bacio koju sliku i divio se pogledu na more, otok Pag, prelijepo nebo puno oblaka i kamenjar okolo sebe.

Povratak na Rujno krećem strmim i stjenovitim putem gdje nailazim na ponor koji je vidljivo označen. Spustio sam se dolje prema Liskovu Dolcu i prošao ispod Bojina kuka i vratio se na isti put kojim sam i došao.

Na visoravan Velikog Rujna ljudi većinom dođu autom. To im je ujedno i početna točka polazišta. Duljina puta 36,1 km (tako kaže tracker).

201608_velebit_tekst

15.08.2016. – Ponedjeljak – Blagdan Svete Gospe

Dižem se u 5:10 ujutro. Žestok doručak (pravi slavonski) jer znam šta me čeka – dug put i penjanje na Sveto brdo.

Znači ne idem na Vaganjski vrh, koji je najviši na Velebitu, nego baš na Sveto brdo i to na blagdan Svete Gospe i neka to bude moja muka. S vremenom se pokazalo da je tako jer sam na nogama imao žuljeve već od prve rute.

Sjedam u auto i odlazim do ulaza u Paklenicu koja radi od 6 ujutro. Vadim stvari i poput metka krećem putem prema gore kamenitom stazom izlizanom kao pasja kesa. 🙂 Gazim gore nabrijan od Velike Paklenice prema planinarskom domu. I zanima me vrijeme za koje ću stići do doma. Po njihovim tablama bi to bilo nekih 2 sata hoda i od doma do Svetog brda 5 sati, ali pošto se ja utrkujem s vremenom dolazim do doma u 7:30.

Inače temperatura ugodna za hodanje 13 stupnjeva. Kod doma smjerokazi pokazuju put za Ivine vodice, Vlaški grad i Sveto brdo. Znači odlazim desno i kamenitom stazom odlazim u bukovu šumu isprepletenu kamenitim stijenama i s lijeve strane osluškujem žubor vode koji odrađuje Paklenica.

Stvarno nešto lijepo kao u filmovima Gospodara prstenova. Još samo fale vilenjaci, patuljci, hobiti, vile i životinjski svijet. Još kad vidiš da sunce pokušava prodrijeti kroz grane i obasjava svojim zrakama neke dijelove, a šuma sama po sebi zrači energijom. Stvarno čudan osjećaj.

Staza je inače prelazi iz kamenite u stazu isprepletenu korijenjem bukvi, kamenom i siparom. Hodajući nakon nekog vremena dolazim do Ivinih vodica.

Inače to je kuća za prenoćiti i nadopuniti si zalihe vode. Staza koja nas vodi do bunara ide prema Vlaškom gradu. Prolazim kroz šumu gdje imam tri uspona i tri pada. Dolazim u podnožje Vlaškog grada i stazom odlazim gore prema  Svetom brdu.

Staza je ma mekim dijelovima uska i nimalo bezopasna. Nakon nekog vremena dolazim do razdvajanja putova lijevo i desno. Desni put vodi za Sveto brdo.

Osjećam umor u nogama, ali stisnem zube i govorim si još malo tu si blizu. Nema predaha obećao si sam sebi. Put vodi kroz travnati dio koji se malo spušta, a onda žestoko uspinje. Osjećam totalnu iscrpljenost i bodrim sam sebe izdrži još malo i odjednom se pojavljujem na vrhu Svetog brda 1752 m/nv.

Što se dešava gledam izbezumljeno!? Vraća ti se snaga, sve prolazi ta sreća taj pogled okolo. Jednostavno ne možeš opisati. Gledam sat 11:35. Zbrajam i kontam da sam došao gore za 5 sati i 25 minuta. 🙂

Ostao sam gore nekih 20 minuta. Bacio fotkanje i snimanje i pomolio se za sve. Razmotrio sam ploču s deset Božjih zapovjedi i polako se uputio k Ivinim vodicama, ali drugim putem i tako do planinarskog doma i do Velike Paklenice.

U mislima mi je bilo samo kako ću se okupati u izvorskoj vodi pod slapovima što se slijevaju u Veliku Paklenicu. Putem prolazim i ne obraćam pažnju na ljude s kojima se mimoilazim. Ne gledam ništa samo jedva čekam osvježenje. I nakon osam sati hoda i prijeđenih 30-ak km odlazim među stijene i ulazim u vodu lagano na resetiranje.

I to bi bio kraj ovog mog pohoda – živ, zdrav, zadovoljan, opušten, bistrog uma, psihički oporavljen šta ćeš više. Iako se nisam štedio, gazio sam sebe i znam da to nije dobro, ali to je bila moja muka kao što rekoh.

Ova priča nastala je na zahtjev moga prijatelja Miše Nicingera. Ujedno koristim prigodu da se zahvalim kćeri Ani koja je sve ovo natipkala.

I još nešto ak’ idete sami gore, a niste spremni fizički i psihički – bolje ostanite dolje jer planinarstvo je sport i strast, a priroda ima svoje zakone i koliko god bila divna, krasna bajna i koliko ju voljeli – toliko zna biti i opasna, okrutna i nemilosrdna… I najbitnije zahvalite se Bogu što vas čuva..

Dražen Šmit

3 comments

  • Boris

    Svaka čast na članku i slikama što ste stavili da svi možemo vidjeti te ljepote.
    Što čovjek može više poželjeti, imaš more i kupanje, kad ti dosadi odeš u planine.

  • Miša

    Lijepo, slikovito, bajkovito, no zasigurno nimalo bezopasno i jednostavno za odraditi. Svaka čast. Slijedeći put povedi i mene, ako ništa drugo da te ometam i usporavam. 🙂

  • Drazen

    Hvala Boris…Miskec kakvo ometanje kad je covijek zanimljiv onda ga treba vodit na kraj svijeta?a usput uvijek cujes i naucis nesta novo

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*