Dobar spust (Moj prvi zen)

04.06.2017.

Moj prvi zen

Ne možete hodati sa šapicama, a da niste odmah čuli za slavnu “zen klupicu” uz čuđenje:

– A nisi tamo bila?

– Ne nisam do danas. 🙂

– Pa moraš otići tamo.

– Da, jesam danas. 🙂

Kod Lule se okupila vesela ekipa iz 4 Slavonske županije s ciljem da dođu na mjesto s navodno najljepšim pogledom na Papuku. Kako kažu službeni podaci s Orux maps-a (mog prvog traga snimljenog na Papuku) najveća nadmorska visina na kojoj smo bili je 932 m, a ukupno smo savladali 846 m u nepunih 16 km predivne kružne rute koju je isplanirao naš vrijedni Ivan.

Bilo je vruće, sparno i ponegdje baš naporno, no uz veselu ekipu i nepresušne zalihe domaćih trešnji i domaćih energetskh pločica stigli smo dobro oznojeni do cilja. Vraćali smo se “zapadnim grebenom”, koji me oduševio svojom divljinom, kao i travnjaci prošarani cvijećem. U povratku nas je i kiša osvježila.

A što reći… “zen klupica” je jedna sasvim obična drvena klupa s jednim sasvim čarobnim djelovanjem. Znate… iako smo imali valjda najdužu pauzu proletilo je prebrzo, jer to je jedno od mjesta na kojima poželite ostati zauvijek. Gledate taj šumski pokrivač grebena Papuka koji izgleda kao valovito zeleno more i doslovno osjetite kako vas silina tih valova zapljusne, napuni i neda vam da odete prazni. Još jedan pogled na Papuk, Požešku Goru i Psunj u daljini i sve dokle pogled seže i postaje mi jasno da ću i ja uskoro govoriti:

– A nisi bio/bila na zen klupici? Pa moraš otići tamo. 🙂 Stvarno moraš! 🙂

Miranda

Iako smo u najavi ovog nimalo laganog, 16 km dugog pohoda od Lule do Kamengrada i Tabakovog brda preko Krečane sve do Zen klupice i spusta Zapadnim grebenoom do Lule – pozvali i ljude i zvijeri, na startnoj crti se pojavilo tek nekoliko Šaponja (Milan, Ivan, Damir, Domagoj i Miša), tri puta više Šapica (Martina, Mira, Suzana, Ljiljana, Jasna L., Miranda, Dobrila, Jasna P., Marina, Vesna i Iva) – zamislite samo – nije se pojavila niti jedna zvijer. 🙂 Ni Azra, ni Bigi, ni Gita…

Sve u svemu imali smo lijepo vrijeme, uspon nije bio previše zahtjevan, a raspoloženje je bilo vrhunsko. Pa što bi čovjek mogao više poželjeti. Osim možda Učke, Plješevice, Velebita, Dinare, Julijskih Alpi… Ah. 🙂

Naslov ove priče mogao bi biti i “16 na 16” 😉 s obzirom da je upravo toliko šapica i šaponja, prehodalo baš toliko kilometara.

Detaljnije informacije o pohodu potražite u našoj galeriji fotografija i video zapisu. Ima tu i nekoliko prekrasnih fotki koje su snimili: Ivan, Dobrila i Martina.

Pozdrav i vidimo se opet na nekoj koti u znoju rumenih i očekivano veselih lica. 🙂

Miša Nicinger

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*