Božićni Krndija Trail 2017.

23.12.2017.

Eeee dragi moji… Lako je vama kad ste vi zgodni, mladi, vrckavi i trekkeri sa iskustvom! 😉 Meni je ovo prvi put da trčim po brdima & dolinama više od 20 km, a nisam ni mlad, ni lijep. Ali zato kakim na gomile. 🙂

Šapice su danas nastupile timski (Jasna & Ivan, i niže potpisani) na dugačkoj stazi ~ 25 km. Na kraćoj koja je predviđala ~ 15 km su briljirali pripadnici Šapica (Vlasta & Nikola) i malo manje Miloš, a pokušao sam nanovo učlaniti i neke nove/stare hodače koji zbog života u metropoli (Mirina kćer Tatjana i nećakinja Vanja) nisu u mogućnosti planinariti sa nama.

Najveće iznenađene priredile su nam Šapice iz požeškog ogranka (Noa & Manuel) jer su nam na pola puta uprizorili sačekušu, pa smo sa njima malo ljudikali i naslikavali se. 🙂 Velimir je opravdano sjedio na klupi organizatora. Naime, on je bio dio tima jer na kraju utrke netko treba skupljati rekvizite sa staze (oznake, putokaze, tiskana upozorenja, kontrolne točke sa bušačima kartica).

Iz Donjeg Miholjca su bili svi, osim našeg Tomislava. 🙁 Tooomooo vraaatiiii seeee. A i ona mala namiguša bi se mogla nekad pojaviti. Da, ti što se zgledaš i vrtiš očima, ti koja si ga prvi put dovela u Šapice. 🙂

Iz daljine, i dubine sam djelovao psihološki i ponajviše primjerom na trekkere da nam se pridruže u brojnim i ne manje znojnim planinarskim pohodima. No znate kakvi su ti mladi… Svašta vole i prakticiraju, ali se na kraju ne uspijevaju probuditi u nedjelju ujutro, i ništa od planinarenja. No, kad porastu i uozbilje se, eto njih na: Krndiji, Papuku, Psunju, Dilju, Požeškoj gori, Banovom brdu…

Ajmo sad malo o Božićnom Krndija Trailu 2017.

Organizatori, ti Baraberi su uvijek bili dobri, krasni, lijepi, sposobni, ma sve… Tako i danas. Što se tu ima više pričati. Dečki i cure znaju pos’o i imaju volje to za realizirati. Treba im dati da vode državu. Kakav Živi zid, Most, SDP, HDZ i ostale trice. Glasam za Barabere. No vlast kvari ljude, pa ne znam… Hm tko će nam “trekk and trail” organizirati? Šapice nisu za to, a drugi se baš nisu pokazali ni u hodanju, a kamoli u trekking ligi. Uglavnom shvatili ste. Baraberi su pravi.

Sudionice traila: zgodne, graciozne, spremne, ljepota i krasota. 🙂 A tek dečki! Sve sposobni, naočiti, rastrčani. Ništa ih nije moglo iznenaditi, ni blato, ni snijeg, ni led, ni visina, ni vrućina. Sve sa lakoćom i sa smiješkom.

Žao mi je što nisam brži i sposobniji da trčim gore-dolje, naprijed-nazad, lijevo-desno, i sve ih snimim, pokažem, prezentiram, odradim kakav mali intervju.

Jebaiga, i ja bih sve kao majmun, i trekkirao, i snimao, i vrbovao ih u Šapice… A to tako ne ide. No, nemojte biti strogi i dajte mi makar prolaznu ocjenu. Pa mora netko sjediti i u magarećoj klupi. 🙂

I tako… Najveće razočarenje sam ja sam sebi. Nisam niti jednu nagradu pokupio. Jad i bijeda, pa čak i sramota. A toliko sam očekivao od ovih olim… pardon krndijskih igara. 😉

Vidimo se opet na nekom gorju, planini, polumaratonu, trekkingu, trailu, škrapinu, W4L ili bicikliranju, a do tada popijete koji miligram ili mililitar magnezija i budite nasmijani, lijepi i rumeni.

Miša Nicinger

p.s. Čestitke i pohvale našem domaćinu Branku Tivanu (Planinarska kuća Tivanovo) i njegovoj ekipi. Tamo se može dobro jesti, zakloniti, noćiti, ugrijati, kuhati, uživati u miru i tišini, planinariti… ma sve što vam padne na pamet. Branko, Tomislav i HPD Sunovrat iz Đurđenovca – stvarno su dobri. Ma ekipa iz snova. 🙂

A evo i neslužbenih rezultatata…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*