Blatno jezero

11.03.2018.

Članovi „Šapica“ u zimskoj bajci na Sovskom jezeru

Ovaj smo vikend odlučili napustiti buku i gradsku vrevu na malo drugačiji način. Nekoliko Osječana, zaljubljenika u prirodu, krenulo je u 7 sati ujutro put Dilj gore. Sunčeve su zrake ukazivale na lijepo vrijeme. Uz jednu kratku kavicu dolazimo na polaznu točku, prijevoj Međa na cesti Ruševo – Gornji Slatnik, koja je bila početak naše današnje hodačke ture. Lijepo je bilo susresti neka poznata planinarska lica, ali još je bilo ljepše i ugodnije upoznati nova. Auti su odjednom samo pristizali na početak rute i za kratko se vrijeme uz nas iz Osijeka okupilo ukupno 27 planinara iz Slatine, Požege, i Slavonskog Broda. Nisam još imala prilike hodati i družiti se sa „Šapicama“ pa sam s dozom adrenalina očekivala ovaj izlet. I krenuli smo. Svi vedri, nasmijani i puni energije pokazuju da im snage i duha za današnji izlet ne manjka. Koračamo našom slavonskom planinom koja je još uvijek u zimskom ozračju. Korak po korak penjemo se na drugi najviši vrh Dilja, Degman (460 mnm). Premda teren nije zahtjevan proklizujemo zbog još neotopljenog snijega i blata, ali ni to nam ne umanjuje ljepotu ove predivne zimske čarolije. Dilj gora prepuna je iznenađenja koje jednako zadivljuju svakog planinara. Proplanci, uvale, gore i livade još su danas bile pokrivene bijelim pokrivačem ispod kojega su se pojavili prvi vjesnici proljeća koji nam nagovještavaju dolazak proljeća.

Spustivši se s vrha Dilj gore šumovitim sjevernim padinama Dilja ugledali smo Sovsko jezero smješteno neposredno ispod glavnog bila (Mlakino Brdo-430 m i Jurje Brdo-471m), na nadmorskoj visini od 430 m. Jezero je u maloj depresiji, a s istočne i sjeveroistočne strane okružuje ga šuma hrasta kitnjaka i običnog graba, te šuma bukve. Sovsko je jezero danas bilo poseban sklad leda, trske i rogoza. Doživjeli smo i poeziju kapljica vode na poseban način. Nakon pauze krećemo u obilazak jezera. Penjemo se lagano i do vidikovca. Usput susrećemo i pozdravljamo planinare iz PD-a „Dilj Gora“ na njihovom tradicionalnom izletu „Ususret proljeću na Dilju“. Odlazimo na obližnji vidikovac s kojeg se pružaju najljepši vidici prema sjeverozapadu na požešku kotlinu i njene šumovite obronke u daljini. Ta predivna panorama pruža umiljatu sliku gorske okolice, a ljepote ove planinske idile ostale su zabilježene u duši i na posebnom listu našeg planinarskog dnevnika. Kada smo upili sve ljepote ovog bajkovitog mjesta lagano se vraćamo prema mjestu s kojeg smo krenuli.

Priroda uvijek vraća ljepotom, mirom i spokojem pa tako nas je i danas ponukala da se razdragana srca radosno vratimo u ovo bogato požeško polje. Podarila nas je najljepšim vidicima koje smo spremili u svoje pretince sjećanja. Bio je ovo zaista predivan dan ispunjen prijateljstvom, druženjem, ljubavlju i pozitivnim iskricama. Hvala Šapicama na ugodnom druženju i hodanju. Ovih 13 kilometara dijeli smo ljubav prema planinama, a svoja smo čula počastili planinskim proplancima i jezerom koje još spava zimski san. Vraćajući se prema Osijeku nosim još jednu novu, finu nit iz koje se plete čvrsta mreža prijateljstva.

Do sljedećeg druženja lijep i topao planinarski pozdrav!

Valentina

Jutarnja temperatura, je sa početnih +10°C tijekom dana dosegnula ugodnih +22°C, i da na tlu kojim slučajem nije bilo tlilijun tona blata i još toliko mokrog snijega – vjerojatno bismo hodali goli i bosi. 🙂

Dilj je inače jedna sasvim mirna i pitoma uzvisina na jugoistoku Slavonije, koju planinari svladaju za tili čas. No, danas je ova nimalo zahtjevna gora, zahvaljujući vrlim šumarima, blatu i snijegu na odlasku – pokazala svoje male i oštre zubiće, i barem simbolično otežala tih 15km koliko su Šapice danas hodale, klizale i plivale. 😉

Na startu se okupila povelika skupina planinara iz: Osijeka, Požege, Slavonskog Broda, Slatine i Virovitice, kako bi u blatu nogu svojih (ovdje obično piše – u znoju lica svojih) hodali i uživali u dobrom društvu i prirodnim ljepotama slavonskih gora. Sve skupa nas 27. Nije loše, dapače. Bilo je tu puno dobro poznatih lica, preko nekoliko povratnika i ne biste vjerovali par novih šapica.

Dan je bio ispunjen laganom hodnjom, iznimno dobrim raspoloženjem, pokojim cvijetom, netom razbuđenom faunom (leptiri, gušteri, kukci), uz obilje sunca i friškog zraka, te nula vjetra i bez padavina. Mnogi od nas su uhvatili boju na licu i posebno vratu. Još koji sat i eto problema uslijed djelovanja ultraljubičastih zraka. No sve je dobro prošlo.

U šapice smo ovaj put učlanili: Suzanu, Krešimira, Valentinu i Melisandu. Mirjana je već imala malu slatku šapicu od prije, sumnjivo je to meni, sumnjivo. 🙂 A pojedinci su ponovno uzeli nove “bedževe” jer su svoje primjerke izgubili. Sram ih bilo, da ih bilo. No i to je za ljude, jer kad se puno hoda – šapica se klati i povremeno se dogodi gubitak dragocjenog komada drveta. Nadajmo se da će ga netko pronaći i čuvati u vitrini ili predati u najbliži muzej. 🙂

Sovsko jezero je lijepo, livada iznad njega gdje se nalaze vidikovac i sjenica je uredna iako pomalo pusta. Trebalo bi tamo zasaditi ukrasnog bilja i pretvoriti je arboretum. Glupo je igrati nogomet na takvom mjestu. No što ja znam…

Na Sovskom jezeru smo sreli poveću skupinu novopečenih planinara iz Slavonskog Broda s kojima ćemo u narednim mjesecima imati češće susrete i vjerojatno vrbovati poneku novu šapicu. Lijepu su, zgodni, neiskusni i sukladno tome pomalo stidni. 😉

Da ne duljim više, lijepo vi zavirite u našu fotogaleriju i video zapis. Tamo je sve ono što želite znati i na osnovu čega možete donijeti odluku o dolasku na startnu crtu i zajednička lutanja po šumama i gorama. Evo već slijedeći tjedan…

Miša Nicinger

Fotografije su priložili: Dražen, Franjo, Ivan i Igor, vjerojatno i drugi žele, no ako Boga znate nemojte mi više slati toliko puno fotki. Napravite selekciju i pošaljite najbolje primjerke.

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*